- Kalendar događanja
- 23. veljače 2011.
NONA, PRIČAJ MI O NJOJ
U povodu Međunarodnog dana žena predstavit ćemo projekt „Nona, pričaj mi o njoj“ koji je nastao u suradnji s učenicima Srednje škole „Vladimir Gortan“ iz Buja, a pod vodstvom profesorica: Ive Đorđević, Dunje Janko i Valentine Štefančić. Preciznije, riječ je o natječaju koji je djecu potaknuo da porazgovaraju sa svojim nonama, tetama, susjedama i ostalim zanimljivim ženama o životima kakve su one živjele, željele, tajile, sanjale, osvajale, podrivale, njegovale, mijenjale, uljepšavale, odrađivale, mrzile, voljele, provocirale, preskakale, intenzivirale, mlačile, zavlačile, stišavale, razigravale... Predstavljanje najboljih radova natječaja moći ćete čuti 1. 3. (utorak) od 20 sati pa nadalje u Gradskoj knjižnici Umag. A tijekom veljače pa do 1. 3. možete vidjeti dio izložbe nastale u sklopu projekta „Neistražena“ autorice Ive Đorđević.
Uz predstavljanje projekta „Nona, pričaj mi o njoj", treba spomenuti još jedan raniji projekt koji je bio neka vrsta okvira i reference za ovakvu nadogradnju. Riječ je o projektu „Neistražena" autorice Ive Đorđević koji se bavi istraživanjem, razumijevanjem i interpretiranjem prošlosti istarskih žena u svoj svojoj kompleksnosti. U osnovi projekta i interesa autorice složeni je identitet istarske žene nastao kao refleksija povijesnih, kulturoloških, političkih i socioloških okolnosti, odnosno kao odraz svih njezinih uloga. Slojevitost istraživanja identiteta istarske žene obuhvaća i propituje domene kao što su: društveno okruženje, gospodarstvo, pravo, kultura, subkultura, psihologija i kulturna antropologija, ali se u osnovi fokusira na svakodnevicu, domenu ženskog validnog djelovanja i domenu kojoj se nerado priznaje povijesni značaj, čime se posljedično značaj oduzima i nizu ženskih prokušavanja i promišljanja, djelovanja i otpora vezanih uz osviješten i kritičan stav prema povijesno-društvenim okvirima koji su ih umanjivali i zanemarivali.
Zahvaljujući autoričinu radu s djecom u školi, i uključivanjem njezinih kolegica, Dunje Janko i Valentine Štefančić, istraživanje o poziciji istarske žene dobilo je sasvim novu dimenziju. Odnosno, profesorice su u školi organizirale natječaj koji je bio bitno inspiriran samim projektom „Neistražena", tj. njegovom potragom za što cjelovitijom slikom žene u istarskoj prošlosti i sadašnjosti. Školski natječaj „Nona, pričaj mi o njoj" obuhvatio je učenike od prvog do trećeg razreda gimnazije koji su za zadatak imali raspitati se kod svojih baka, teta, susjeda, učiteljica o njihovim životima, tj. učiniti živim dio sjećanja koji govori o važnosti sitnih, svakodnevnih, subverzivnih ili pomirbenih/kapitulirajućih ženskih akcija u dominantnom patrijarhalnom obrascu u ženskoj svakodnevici.
Priča o ženi i njezinoj povijesti svakakvog trajanja najčešće se vezuje uz pitanja intelektualne i moralne ravnopravnosti u društvu, odnosno uz neizbježno vezivanje za kuću i obitelj – ono protiv čega je Simone de Beauvoir zdušno grmjela: „Ali upravo to osuđivanje žena na geto kućanica i majki, ovu muško-žensku podjelu rada na izvan i unutar kuće, upravo to žene moraju odbiti ako žele biti punovrijedni ljudi."
Priče našeg natječaja otkrivaju obje strane ove medalje (geta), odnosno, pokazuju kako su žene živjele u dosluhu, ali i u neposluhu, u kući i vrlo daleko od kuće, a još dalje od ognjišta, no ne i bez vatre i žara. Stoga, kako nam otkriva profesorica Đorđević, čut ćemo priče („nike štorjice") o običajima udvaranja, prosidbe, odlascima na ples; o tome kako je nona vodila kozu štrigama da joj skinu uroke; o noni koja je imala prvu televiziju; o nonama koje su preživjele Auschwitz; o najboljoj maneštri none Lidije; o tome kako je nona naučila pisati; kako je išla pješke roditi u Kopar; o noni koja je svako jutro pješačila s Ćićarije do Trsta kako bi prodala neko jaje ili sol; o tome kako je nona Marija otputovala u Ameriku; o šutljivoj susjedi koja je bila glavna kurirka, o noni koja je zabavljala u kuhinji Nijemce dok je u potkrovlju skrivala partizane, o noni koja je nonića godinama čekala da se vrati iz rata i kada su već svi odustali od nadanja, ona je ustrajala i nonić joj se vratio (ona je čekati znala kao nitko na svijetu), o noni koja je kao babica završila tri škole, svakodnevno obilazila sela i porodila čitave generacije istarske djece, o noni pastirici koja je kao „Cenerentola" (Pepeljuga) pjevala pjesme svojim kozama...
Ove priče donose nam važnu perspektivu: kako žene vide sebe i druge žene, što im predstavlja ženska krepost i koliko vjeruju svojim opažanjima, te kako su žene širile prostor slobode (ili područje borbe?) i perspektive koje su im bile zadane, a najčešće nametnute, odnosno, kako su unutar zadanih modela iznenađivale sam život i stvarale događaje vrijedne pričanja, smijanja, učenja...
Možda to ima veze sa snalaženjem u životu kako ga opisuje Anne Wilson Schaef: „Žene uživaju u paradoksu koji ih potiče i obogaćuje. Kad doživimo paradoks, ne zanima nas tko drži nadzor. Nadzor nas ionako zanima manje no što zanima muškarce (budući da ga imamo tako malo), pa smo otvorenije za paradokse svakodnevnog življenja. Svjesne smo da ne postoji jedna istina – i da se sve istine svode na jednu!"
Priče istarskih nona koje dijelom dotiču žensku povijest, dijelom i povijest žena, a dijelom opću povijest, nisu priče žena koje je povijest zapamtila, ali su priče koje pokazuju kako su žene živjele u prostoru potlačenosti, u društvu koje je zahvaljujući rodnoj neravnoteži i svojevrsnoj ucjeni svelo žene na određena zanimanja, modele ponašanja i aktivnosti. No, storije koje none toplo i iskreno pričaju svojim unucima i unukama nisu samo tugaljive žalopojke ucviljenih nesretnica , već vedre, zanimljive i lucidne priče o ženama koje maštovito i mudro, promućurno i otmjeno, maherski i duhovito igraju igru života. Protagonistice ovih priča posreduju iskustvo njihova svijeta koje ne prikazuju uvijek i samo kao neugodno i kukavno, jednoobrazno i jednolično. Prošlost je, kao i sadašnjost, puna mnogih sukoba, neočekivanih spojeva, kontradikcija, okršaja i ljubavi, ukratko, puno je važnih ali. Što više nespojivog/suprotnog spojimo, bliži smo cjelini, jasnoći, smislu, khm, istini.
Zato, čak i u pričama ispričanim unučadi moguće je naslutiti kako su se konstruirale različite rodne i socijalne uloge i sustavi vrijednosti te kako su žene unutar svih tih različitosti i granica (ograničenja) razvijale solidarnost, ulazile u dominantno muške tokove, podrivale segregaciju, rušeći tako prevladavajuće paradigme atipičnim primjerima bez čijeg uvažavanja i vrednovanja, danas je sasvim jasno, nema znanstveno-povijesne cjelovitosti ni pristalosti.
Pored svega, ovakva opričavanja važan su prilog usmenoj povijesti (oral history) koja se temelji na razgovorima sa živim svjedocima prošle stvarnosti. A kako navodi profesorica Đorđević: „Jedan od ciljeva projekta je i potaknuti komunikaciju, pripovijedanje, prenošenje priča, legendi, saznanja, anegdota te ih usvojiti kao vlastite priče, njima se kititi i ponositi". A poneku i iskritizirati. :)
I za kraj, ilustracija rečenog: u okviru projekta „Neistražena" autorica je osmislila i multimedijalnu izložbu – na osnovi građe koju je prikupila tijekom istraživanja po arhivima i bibliotekama – čiji je jedan dio izložen u Knjižnici i u MMC-u Centar caféa. Na izložbi možete vidjeti fotografije istarskih žena – od onih o kojima se za sada zna samo iz usmene predaje do radnica i rijetkih istaknutih prosvjetiteljica. {morfeo 15}