• Top liste
• 29. kolovoza 2008.

Jazz 2007.-2008.: ECM

Eicherove cipele, Bollani i Rava

Najprestižniji presjek jazz sezone 2007.-2008. pedeset i šesti put za redom organizira magazin Down Beat; rezultati 56th Annual International Critics Poll objavljeni su u kolovozu. Najboljom nakladničkom kućom proglašen je ECM, a njezin producent Manfred Eicher najboljim producentom. Inače ovo nije prvi put da nagrade idu na ovu adresu: ova nakladnička kuća, koja će sljedeće godine slaviti 40 godina postojanja, proglašena je najboljom još 1980. godine, a Eicher najboljim producentom 1976. godine. O nekim istaknutim novijim (nagrada Rising Star) imenima jazz scene, čitajte pod opširnije...

3 Down Beat-ova Rising Stara na novim ECM albumima

 

Stefano Bollani (r. 1972)

Bollani koncertira po talijanskim pop pozornicama još od svoje petnaeste godine.Ključni moment u njegovoj glazbenoj karijeri vjerojatno je onaj iz 1996. godine, kada odustaje od turneje s velikom talijanskom pop zvijezdom Jovanottiem i odlazi na koncert u Pariz s Enricom Ravom svirati jazz. Enrico Rava postaje njegov mentor, a respektabilni Musica Jazz (koji se srećom još uvijek može naći na našim kioscima), proglašava ga već 1998. godine najvećom nadom talijanske jazz scene. Usprkos svojim pop iskustvima, Bollani improvizira s ironičnom duhovitošću virtuoza koji se formirao u svijetu klasične glazbe, ali ga jazz vodi preko svih granica!

Nastupali su s njim: Enrico Rava, Richard Galliano, Pat Metheny, Lee Konitz, Han Bennink...

Prvi važniji snimci: 1997.

Kriticari vole: Piano solo (ECM,2006). Od startnog Prokofieva pa sve do Beach Boysa, Bollani otkriva svoju enciklopedijsku obrazovanost i smisao za rafiniranu kratku formu. 

Novo: The Third Man (duo s Enricom Ravom, truba; ECM, 2007.; talijanski album 2007. godine po Musica Jazzu). Sniman uživo-u-studiju, album donosi intiman i suptilan glazbeni razgovor dva svjetski priznata džezera.

 

Jason Moran (r. 1975)

Teksašanin Jason Moran je u svojoj trinaestoj godini otkrio glazbu Theloniusa Monka i iz svijeta klasičnog pijanizma prešao u jazz. Studira jazz na Manhattan School of Music u New Yorku, gdje sada već podučava nove talente. Post-bop saksofonist Greg Osby (na sceni od sredine osamdesetih) poziva ga na svoju europsku turneju 1997. godine i time uključuje u svoj krug glazbenika. Nakon turneje, Moran iste godine sudjeluje na snimanju njegovog albuma za veliku nakladnicku kuću Blue Note. Blue Note postaje i Moranova matična kuća: 1999. godine snima za nju svoj prvi album Soundtrack to Human Motion koji je oduševio kritičare. Otada se snimkama i koncertima održava u jazz eliti. Kao i Bollani posjeduje izuzetnu otvorenost prema utjecajima iz slikarstva, književnosti, filma, a s druge strane uvelike crpi iz klasične, pop, odnosno hip-hop glazbe.

Nastupali su s njim: Greg Osby, Cassandra Wilson,Steve Coleman,Sam Rivers, Charles LLoyd...

Prvi važniji snimci: 1999.

Kritičari vole: Soundtrack to Human Motion (Blue Note, 1999).

Novo: Rabo de Nube (u sastavu jazz veterana Charlesa LLoyda, ECM, 2008). Živa snimka nastupa u Baselu, ekstatična, puna iznenađenja, s ritmovima koji dolaze s različitih strana svijeta!

 

Tord Gustavsen (r. 1970)

Norveški pijanist klasičnog glazbenog obrazovanja, bavi se i teorijom improvizacije. Jazz otkriva sa svojih 18-19 godina, ali njegova intenzivnija prisutnost na jazz sceni razvija se tek u suradnji s najpoznatijom norveškom jazz pjevačicom Silje Nergaard (r. 1966. godine; na preporuku Pata Methenya, snima albume za ECM od 1990.), s kojom njegov trio svira od 2000. godine. Upravo s tim triom on izlazi iz njezine sjene 2003. godine i snima sve bolje albume. Glazbu svoga tria definira kroz tri fokusa: koncentracija na melodiju i jasnost (pop), oblik (suvremena klasična glazba) i improvizaciju (jazz). Svojevrsna romantična, nostalgična, usporena kinematičnost glazbe ovoga benda možda najviše odgovara onome što se vrlo jednostrano (s obzirom na širinu produkcije) smatra ECM jazzom. Pročitajte svježi intervju s Gustavsenom!

Prvi važniji snimci: 2003.

Kriticari najviše vole posljednji album njegovog tria: Being There (ECM, 2007.)

 

3 Down Beat-ova rising stara s vrha ljestvice

 

John Hollenbeck (r. 1968)

Perkusionist i skladatelj koji je u svojoj glazbi prevazišao podjele na jazz, world music, klasičnu i pop glazbu, to je zaista nova glazba, glazba Johna Hollenbecka! Njegov Claudia Quintet čine glazbenici koji se svi odreda nalaze na ljestvicama Rising Star glazbenika, svatko za svoj instrument: Chris Speed, klarinet; Ted Reichman, harmonika; Matt Moran, vibrafon; Drew Gress, bass. Hollenbeck kao perkusionist i skladatelj pokazuje medutim i veliki afinitet za velike sastave, big bandove, pa čak i simfonijske orkestre i zborove. Njegova glazba osvaja svojom jezgrovitom liričnošcu i spiritualnošcu, duhovitim obratima i ritmovima. Svirao je glazbu u klezmer tradiciji (s vrhunskim klarinetistom  Krakauerom), argentinski tango s pijanistom Astora Piazzole, Pablom Zieglerom, rokerski jazz s njujorškim Vijetnamcom Cuong Vuom, profinjenu minimalisticku glazbu s Meredith Monk... Hollenbeck živi u New Yorku od početka devedesetih, trenutno, medutim, predaje u Berlinu na Jazz institutu, perkusije i improvizaciju.

Nastupali su s njim: Kenny Wheeler, Bob Brookmeyer,Cuong Vu,Stomu Takeishi, Nenad Vasilić, Pablo Ziegler, David Krakauer, Frank London, Meredith Monk...

Prvi važniji snimci: 1998.

Kritičari vole: sve od Claudia Quinteta!

Novo: For (Claudia Quintet, Cuneiform, 2007)

Intervju: 1. dio; 2. dio

 

Vijay Iyer (r. 1971)

Pijanist i skladatelj Vijay Iyer u nekoliko posljednih godina postao je jedan od najistaknutijih predstavnika fascinantne njujorške jazz scene. Iako dijete indijskih imigranata, kompleksna ritmična struktuiranost njegove glazbe povezana je prije svega s njegovim istraživanjima novih mogućnosti zapadnog jazza i nije rezultat nekog forsiranja egzotične world music palete. Dakako, azijska tradicija nije zaobiđena, tome doprinosi i njegov stalni suradnik, vrlo cijenjeni (još jedan s Down Beat-ove liste!) saksofonist Rudresh Mahanthappa. Reći za Vijaya da je genijalac, znanstveno je potvrđena činjenica: znanstveni magazin Seed uvrstio ga je među devet "Revolucionarnih Umova": Iyer je studirao matematiku i fiziku (na Yaleu) a na University of California u Berkeley bavio se interdiscplinarnim proučavanjem odnosa tehnologije i umjetnosti. Na različitim američkim akademskim institucijama predavao je kompoziciju, improvizaciju, gnoseologiju i jazz glazbu. Osim kvarteta koji izvodi njegove kompozicije, vrlo je bitan njegov rad u triu Fieldwork (saksofonist Steve Lehman i bubnjar Tyshawn Sorey), kao i njegovi projekti s pjesnikom, performerom i MC-om Mikeom Laddom, gdje je do izraza došao i Iyerov smisao za scenske umjetnosti. U posljednje vrijeme, Iyer sve više istražuje i komponira u svijetu klasične glazbe. Kraj svega toga, Iyerova glazba vrlo brzo "ulazi u uši", mnoge njegove kompozicije potiču na energičan ples: istina više um, nego tijelo!

Svirali su s njim: Roscoe Mitchell, Steve Coleman, George Lewis, Wadada Leo Smith, John Zorn, DJ Spooky...

Prvi važniji snimci: 1995.

Kritičari najviše vole: Reimagining (Savoy jazz, 2005)

Novo: Tragicomic (Sunnyside, 2008) i Door (s Fieldwork; Pi, 2008). Terrell Kent Holmes recenzira oba CD-a kao još jednu potvrdu Iyerove izvanredne glazbene inteligencije koja daleko nadilazi glazbena, nacionalna i rasna ograničenja.

 

Ben Allison (r. 1966)

Kontrabasist, skladatelj i producent Ben Allison jedan je od omiljenih Down Beat-ovih glazbenika i već nekoliko godina unatrag nalazimo ga na vrhu pod različitim kategorijama: "Bassist of the Year,” “Album of the Year",”Composer of the Year,” “Arranger of the Year,” “Jazz Artist of the Year"... Ben Allison je u New York (u taj jazz centar Svemira, kako kaže) došao iz New Heavena (Connecticut). Njegov entuzijazam i otvorenost prema njujorškim glazbenicima i publici pokazao je ne samo kroz svoju glazbu, nego i konkretnim djelovanjem: kao dvadesetpetogodišnjak pokrenuo je neprofitnu udrugu Jazz Composers Collective da bio stvorio prostor za skladatelje-eksperimentatore, ali ujedno i da bi "odgojio" širu publiku za jazz. Preko stotinu koncerata i glazbenih događaja realizirano je zahvaljujući njegovoj potpori. Izuzetna prijemčivost njegove glazbe vjerojatno se krije u fluidnoj ritmičnosti njegovih skladbi u kojima se susreću jazz i različite world music tradicije, a zaluta i neki rock standard (The Beatles, Neil Young). Njegova deviza: jazz je suptilna glazba koja pruža mnogo užitka, objašnjava ljekovitost njegovog pristupa jazzu. Više o tome pročitajte u intervjuu.

Svirali su s njim: Lee Konitz, Mamadou Diabate, Frank Kimbrough,Tomas Ulrich, Herbie Nichols, Michael Blake...

Prvi važniji snimci: 1995.

Kritičari najviše vole: Peace Pipe (Palmetto, 2002)

Novo: Little things run the world (Palmetto, 2008)