Druga knjiga Nade Gašić „Voda, paučina” počinje strahotnom poplavom koja je 1964. godine skorom odnesla pol Zagreba. I to je uvod u nevolje koje se u ovom romanu vrlo zgusnuto javljaju i međusobno izazivaju. Ukratko, prvo je podivljala Sava, a onda sve/svi za njom: gradnja, obitelji, političari, inspektori, učenici, profesori, susjedi, svadbari... Zlo i naopako nadire, čini se, baš kao voda: teško ih je zaustaviti, puno teže nego predvidjeti, gleda li se, sluša li se, vodi li se računa – ozbiljno, predano, iskreno – o onom što vidimo, čujemo, osjećamo, prvo s najbližima. Taj put zaustavljanja, odupiranja, suprotstavljanja zlu (koje naravno ima sto lica) jedna je od temeljnih ideja romana, tim više što se njezini likovi uglavnom prepuštaju „vodi“. Pa se zato osjećaju krivi, pa krivnju otresaju na mnoge načine, uglavnom kobne. Krivnja, koja je ovdje najpodliji i možda najvažniji „lik“, uspjela je okužiti baš sve, čak i psa, koji je ostavio gospodara, starca koji je umro jedanaest dana nakon poplave.

 

„ – Ali ja bih trebao neke odgovore.

  – Ne boj se. Čut ćeš ih na vrijeme.

  – Hoće li ih svi čuti?

  – Svi ih i znaju. Samo se čuvaju da ih ne čuju. Još više se čuvaju da ih ne izgovore.

  – Dozna li se uvijek tko je ubojica?

  – Ne, ne dozna se. Ali se zna.

  – Kako?

  – Ubojica zna. Ubojica je uvijek prvi svjedok.

  – Nije dovoljno.

  – Ponekad nije dovoljno ni kada tisuće znaju. Deseci, stotine tisuća. Brojevi su nevažni. Naročito ubijenom.

  – Peče li ubojicu uvijek savjest?

  –  Rijetko. Savjest je prenapuhana priča. Rijetki je imaju, a oni obično ne ubijaju.“

 Ovakav razvoj događaja nemalo je zbunio i čitatelje željne jasnog i nedvosmislenog kriminalističkog štiva:

 Gospođa, koja je iz Zagreba, i koja zadnjih nekoliko godina živi u Umagu, vratila je u Knjižnicu knjigu „Voda, paučina“. Gospođa inače čita krimiće. Pa je zato uzela i ovaj roman. Pri povratku ga je prokomentirala: „A ovo, pa, dobar je. Tak, drugačiji. Ali taj kraj, malo mi je, onak... Taj ćelavac, kaj s njim, ja sam mislila da će ga... Ono, niš se ne zna o njemu, ni o onom iza njega... A možda je to baš pravi štos, ne?” živnula je na ovu zadnju dosjetku.

To što je gospođa intuitivno priznala/prihvatila kao moguće zaokruženje priče, ali racionalno joj prema očekivanju čitatelja kriminalističkog romana nije bilo dovoljno, zapravo je puno više nego štos: to je jedno od ključnih elemenata romana – poruka. Svakako se može reći da je siva eminencija ćelavca koja je odgovorna za inicijacijsku/prvu smrt u romanu vrlo ciljano ostala – tak, skrivena, neidentificirana, prisutna po mnogim (zlo)djelima, ali zaštićena politikom. Jer, gospon je iz politike, višlje, naredbe mu provode operativci sigurni u svojoj „javnoj anonimnosti“ zbog veze s vrhuškom: „Što se praviš blesav, Vidošiću? U poslovima pri vrhu najbolje je imati ispod sebe nekoga tko ima gadnu mrlju u biografiji. To mu dođe kao kontrolni paket dionica. Policija? Pravosuđe? Novinari? Nije to hobotnica. Ona je uništiva. To ti je paučina. Ličinke se množe, a tko su pauci koji sjede i pletu mrežu, svi vide i nitko ne zna.“  

I eto nas odmah do udarnog mjesta rasprave o pisanju Nade Gašić, do točke u kojoj autorica svjesno izdaje i podriva kriminalistički žanr – futrajući kriminalističku intrigu socijalnom realnošću. Dakle, autorica se ne zadržava samo na konstrukciji i premisama kriminalističkog žanra već ga razdrmava prispodobljavanjem realnosti i zapravo ukazuje da se naš život (koji nije samo takav u Zagrebu koji je mjesto radnje, a pomalo i lik) jako približio tom žanru – kriminalističkom. Život je naravno razmetljiviji, neobuzdaniji, podivljao pa nužno rasteže žanrovske obrasce;  u osnovi – zločin je postao dijelom realne/stvarnosne priče. I ovaj roman zapravo svojom obremenjenom krimi-osnovom želi na to upozoriti: da taj žanr nije više izdvojen konstrukt koji „živi“ po svojim pravilima, već je „podlegao“ stvarnosti u kojoj je našao živu, stvarnu, uzbudljivu građu: obuhvaćajući mnoge devijacije zbilje nužno je u „Vodi, paučini“ došlo do promjene pravila iliti svojevrsne konstrukcijske raspuštenosti. Promjena literarne strukture čini se ovdje upire prstom na promjenu stvarnosti. Realističnost je pobila kriminalističnost, odnosno preuzela je na sebe. I zato je Nada Gašić mogla jedan „običan“ svijet pripustiti u jedan vrlo zadan žanr (i okužen kao trivijalan) i prevući ga preko dirljive vedute glavnog grada: mjesta zločina i zla na mnoge načine.

Kriminalistički zaplet u ovom je romanu stoga točka odmotavanja stvarnosti koja se prispodobljuje nizom postupaka vrlo nesvojstvenih kriminalističkom žanru: pismima, ispovijedima, buncanjima, fantazmičnim dijalozima s Malom Gospom, bajkama, mobitelskim torturama u tramvajima, ukratko, nizom paralelnih priča koje ulaze u prvi plan kao jasna i strašna slika društva u kojem je svega blaga i vraga, pa tako i pokoje ubojstvo. Uplićući čitav niz popratnih radnji otvara se prostor za fina nijansiranja i kritiziranja raznih nakaradnosti društvene entropije: escort-dame u kući i školi, ubojstva, mafija u politici, žrtvovano dijete koje je slučajno vidjelo tijelo, vjenčanje koje se pretvara u grotesku unatoč građanskom maru za imitaciju situacija s crvenog tepiha, divlje gradnje kojima se prebijaju usluge, teror zdravog života i doživljaj tijela kao konstrukta stvarnosti... Nadalje, takvim strukturalno-tematskim proširenjem daje se dodatni/centralni prostor ljudskim i psihičko-moralnim dilemama (krivnja, iskupljenje, razočaranje, nesreća, nada, strah), emocionalnim, obiteljskim, poslovnim, sudbinskim poputbinama, sociopsihološkim ucjenama – netipičnim za kriminalistički žanr, ali vrlo prisutnim u kriminaliziranom i pokvarenom društvu. U takvom je proširenom i višestrukom pričanju sadržana intencija da se naglasi veza između ljudi i događaja, između pojedinačnih, privatnih sudbina, i javnih, kolektivnih zbivanja, ukratko, između postupaka i posljedica. Iz iste matrice proizlazi i autoričino apostrofiranje važnosti svakog čovjeka čiji korak ili previd može utjecati na zaplet/rasplet, otkriće/ishod, život/smrt, što u osnovi sugerira da svatko ima jasno mjesto u priči koja je puno veća i slojevitija nego mu njegova neposrednost može potvrditi i da je problematika koju je autorica predstavila ona koja se može ticati svakoga. Sav taj koloplet načetih i povezanih života Nada Gašić je nizom postupaka (organizacija teksta, asocijativne veze, funkcionalnost opisa u smislu iznošenja indicija) čvrsto stegla i vrlo koncentrirano privela zaključku: svi su uključeni, svi na nekoj ravni djeluju, nitko nije lišen odgovornosti – nema spasa od života! 

Geneza nevolja nikada nije apstraktna kao što može biti apstraktna vijest: poginuo, ubijen, prevaren. Njezin put, prati li se jasno i precizno, kao što to čine romani Nade Gašić, otkrivaju jasne veze manjkavih i pogrešnih izbora, otkrivaju da slučajnost u ovom svijetu ima puno manji značaj nego što joj se pridaje, da iza svakog postupka stoji neki ćelavi čovjek ili zgodna profesorica ili brižan otac. Maloj Gospi je to sasvim jasno: „Damire, ponekad si zaista dijete. Nikada se izlozi ne razbijaju tek tako, nikada zidovi nisu išarani tek tako i nikada ljudi nisu bez razloga ravnodušni prema unakaženim stvarima.“ Stoga, svom tom provalom gradskog folklora u priču o ubojstvu ovaj roman se transformira u sociološku sintezu kljakavog i okrutnog društva.

 

Ovakvim postavljanjem stvari jasno je da Gašićeva fokus prebacuje na ono što se događa među ljudima, na njihove odnose, motiviranosti, manjkavosti, strahove, krivnje, površnosti, distance; u središte pažnje dovodi genezu zapleta koji mora rezultirati nekom kobi i odnose zbog kojih plati nečija glava. Autoricu zapravo zanimaju okolnosti nastanka zla, lošeg, padova, degradacija svih oblika, retardacija i retroprocesa, odnosno zanima je kako se u takvim okolnostima snalaze ljudi kojima je ipak ostalo ponešto savjesti, pameti, srčeka. Takvo moralno-etičko-estetsko devastiranje ima puno svjedoka, po(r)uka je romana „Voda, paučina“, da ne kažemo sudionika, svakako bystandera, ljudi čiji su životi sasvim obični, i iz te svoje običnosti lako okreću glave od mnogih pitanja, ali se nizom postupaka otkrivaju kao mali zlostavljači i antijunaci, kao oni koji biraju ravnodušnost i površnost, selektivnu informiranost; nehajno i komotno uzimaju zaštitu neznanja koja ih oslobađa suosjećanja ili moralne obaveze djelovanja ili barem zapitanosti. Iznenađujuće je da nas i o tome poučava Mala Gospa, milosrdno „biće” po defaultu: „Sućut? Sućut je jedno od najkratkotrajnijih osjećaja. Traje kraće od svih drugih osjećaja. Ljubavnih, rodoljubnih. Neizmjerno kraće od zavisti. ... Sućut traje zapravo onoliko koliko te gleda osoba koju žališ.“

Taj nedostatak interesa za druge i drugo, za sve što nisam ja ili slika o meni, kao i promatračka suodgovornost  ključna su mjesta na kojima se gradi kriminalnost romana Nade Gašić. „Ljudi ako i požale, kratko žale. Osim svoje boli, čovjek ničiju bol ne osjeća.“

Autorica je vrlo eksplicitno izvela tezu koliko nam drugi (ne) znači, kako olako biramo neznanje, i kako nas najčešće (posljedično takvim izborima) osjećaj krivnje goni na neke postupke, a malokad kakvi plemeniti planovi. Živimo u društvu koje operira zločinima, pod normalno, na neki ih načina svojim izborom neznanja i podržavamo i možda je baš zato moguće da ubojice ostaju prisutni, vrlo djelatni i djelotvorni – nikada izdani.

Pisanje Nade Gašić vođeno takvim okupacijama i opet je moguće promatrati u otklonu od krimi-žanra i napetica, kod nje je vrlo osjetna pripovjedna mudrost koja se ne iscrpljuje u fabulativnosti ma koliko nas njezina satelitska preciznost ponekad i zbunjivala. Napetost i potentnost njezinih romana motivirana je, čini se, pitanjem kako je nastao taj ledenjak čiji vrh smo uočili prvim ubojstvom. Takvo  je rezoniranje i razlog recepcijskog obrata, uvjetno rečeno „prevarenog očekivanja” gospođe s početka teksta: postaje nebitno tko je počinio ubojstvo jer taj savjesti nema. Autoricu zanimaju likovi u kojima se vode neki procesi, a koji imaju veze sa savjesti, suosjećanjem, krivnjom, dvojbom, oprostom, zanimaju je dileme koje pokreću likove, zanima je mogućnost života nakon koraka koji se više ne može ispraviti ni poništiti, zanima je gdje je katarza za takav čin. Dakle, nije važno samo tko je ubojica i zašto je ubio, već što su i ostali likovi uradili „za” tu smrt ili neke druge kobne završetke.

Od tih mnogih drugih likova posebno mjesto ima Dečec Damir: u svojoj krajnjoj samosvojnosti, on postaje neka vrsta filtera za spam svijeta kakav poznajemo. Dečeca Damira, retardiranog i vrlo pomaknutog stvora, autorica uvodi kao inverzni medij stvarnosti, zapravo njezine biti koja se nadaje pripovjednom nevinošću dječje, reducirane logike čime otvara perspektivu samorazumljivog poklapanja dobra – istine – ljepote. Zato je idealan sugovornik Dečeca Damira neko „više“ biće; ovdje, to je Mala Gospa, leptirica njegove fantazme, dobra družica i sugovornica, odličan guru za pitanja o bitnom, jer Damirov svijet je jednostavan i lako se dođe do pitanja o dobru i zlu, a onda i o religiji, vjerovanju, višoj sili koja stvari stavlja na mjesto, svijet lišava boli, nevolja, nepravde, stradanja. Stoga, je li samo Dečecu Damiru nejasno što Majka Božja i njezino čedo rade u tom svijetu pored tolikih svinjarija koja se događaju, ili oni samo primaju transportirane u dvore nebeske, i odgovorni su za nas (ili samo za one koji su platili misu) tek kad pređemo k anđelima? No, Dečec Damir jedini to pitanje može postaviti u svojoj suhoj bitnosti bolno razumljivo, bez ikakve transcendentnosti:

„ – A kako možeš cmizdriti krvavim suzama iz drvenih kipića kad god ti padne na pamet? Kako možeš lepršati par tisuća puta iznad onog hercegovačkog kamenjara, i to svakog dana, kako možeš obećavati koješta kojekome, podizati invalide iz kolica, liječiti od karcinoma onoga tko ti se svidi, a ovo ne možeš ispraviti?

 – Ne mogu ispraviti ono što se dogodilo. Nije u mojoj moći... A stvari se ili poprave  same od sebe ili ne poprave. U tome sam ni kriva ni dužna. Ne vršim odabir po svojoj volji.

 – Nego po čijoj?

 – Ti znaš.

 – Ništa ja ne znam i ništa ti ne vjerujem.

 – Kako ćeš takav živjeti?

 – Lako i lagodno. Slobodan.“

Je li Dečec Damir jedini koji je doista postigao slobodu i koji je uspio srušiti jednu iluziju i time zadobio moć nad mehanizmom vlastitog strahovanja i razvijanja osjećaja krivnje? Ostalim likovima takva „oslobođenja“ nisu išla tako jednostavno jer su uhvaćeni mrežom sustava, društva, obitelji, veza, Damir je čovjek izvan sustava, ničiji čovjek. Gospica je bila njegova nada, i izdala ga je, pokazala se navlas ista kao i svi ostali, a zbog njezinog lažnog predstavljanja bio je primoran ubiti je. "...zagledao joj se ravno u oči. I nije u njima vidio ni nadu, ni vjeru, ni ljubav." Upravo je to jedno od najvažnijih obrata romana i mjesto uspostavljanja moguće paradigme oslobođenja za sve koji prema cilju žele ići vlastitom pameću i intuicijom, ne prepuštajući se varavim bozima, neznanjima, nadi: 

„ – Prevarila si me. Stalno si mi govorila da se moram nadati. I nadao sam se.

   – Pa nada nije obećanje. Ona ti samo pomaže da lakše dočekaš ono što je neminovno.“

 Autorica je na više mjesta u romanu stvorila prostor ovakvih i sličnih polemičkih poprišta, dotičući se (kritički) i tema koje afirmiraju nova shvaćanja znanja, morala i ponašanja, kao što su gotovo militantno propagiranje zdrave hrane, karitativne djelatnosti kao vidljive potvrde kršćanske humanosti, vjera i njezina fleksibilna društvena upotrebljivost, vjenčanja i sprovodi koji su režirani kao vrhunski happeninzi, pri čemu se potpuno vulgarizira intima, zbunjeni roditelji i dijete koje nekad mijenja ulogu s njima, neka nova i drugačija djeca... Pored toga, Gašićeva je posebno pažljivo ukomponirala dva čina ključna za sliku nove građanske pristojnosti – dan Svih sveti i vjenčanje: maksimalno ih je približila – vjenčanje se događa uoči Svih Svetih – kako bi se još više naglasila bedastost ispraznog slijeđenja nametnutih rituala (bilo religijskih, bilo društvenih, bilo pomodnih...) i njihova u neku ruku zajednička osnova: upražnjavanje postavljenih pravila na sve kićeniji način koji dovodi do hipertrofije. Bilo da se radi o načinu izvedbe kak običaji nalažeju ili kak zvjezdana prašina sugerira, između te dvije parade u osnovi nema razlike, jer nema osobnosti ni samosvojnosti koja bi taj čin (kojigod) učinila posebnim, važnim, izdvojenim, mojim, tvojim.

 

Nemoguće je, naravno, ne uočiti žanrovske karakteristike ovog romana: preciznost, psihološku uvjerljivost, hiperrealizam opisa, jasnoću strukture. Već spomenuto uvođenje niza radnji i likova na formalno-strukturalnom planu očituje se kao niz različitih tipova pripovijedanja. Sve te priče autorica jednakom revnošću i ozbiljnošću razvija, svakoj daje mjesto i doslovno ih slaže u križaljku, paukovu mrežu. Takva pripovjedačka polifonija nameće se kao najfunkcionalnije rješenje s obzirom na doživljajni rashomon, na različite slike koje otkrivaju različiti glasovi. Pritom, različiti tipovi pripovijedanja (i grafički označeni) u velikoj mjeri pridonose dinamiziranju romana zbog česte izmjene perspektiva; izmjenjuju se naime situacije u kojima smo neposredni svjedoci događaja, doslovno gurnuti na izvor informacija, bez posredstva pripovjedača, i one u kojima pripovjedač upravlja situacijom. Sve se te priče u takvim prelazima negdje dotaknu, prelome, sudare; to uglavnom nisu ni lagani ni nježni susreti ni doticanja: sestrinske optužbe, podrazumijevanja i očekivanja, bračni prizori u kontekstu potpune nepodudarnosti, poslovne netrpeljivosti i konkurencija privatnih iskustava, kompleksi i ego, profesorska i karijera escort-dame u jednom biću. U smislu koegzistencije različitih postupaka, registara i narativa, i upinjanja oko (ne)dopiranja do drugog, ovaj se roman može označiti kao postmoderni,  ali čini se da je autorici prije svega važno rasvijetliti motivacijski sklop na kojem se temelji realizam pripovijedanja.

Stoga je ovo, u jednu ruku, zbog policijske preciznosti i jasnoće zapravo suzdržan roman, ali s obzirom na dubinu i slojeve koje niže, vrlo bogat i rezonantan. U pisanju Nade Gašić, preciznosti, tom hladnom zumiranju, osjeća se stisnutost, neopuštenost života, uvjetovanost, zategnutost, neizvjesnost, nesigurnost, osjeća se kako je svijet u kojem živimo „sklepan nabrzinu“, osjeća se silina nenaklonjenih okolnosti i krhkost koja ne nalazi utočište u ljudskoj solidarnosti, suosjećanju, podršci i nježnosti. Nema sigurnosti. Sve se plaća, najčešće kožom. Takav je svijet ovoga romana.

U prilog kriminalističkom okviru ide i autoričina iznimna senzibilnost za biranje motiva i njihovo pažljivo variranje kroz tekst kojim se tvori zapravo neki sasvim latentan vid povezanosti, paučinaste premreženosti; ti motivi postaju metafore, a njihova isprepletenost postaje središnja metafora – paučina i povezuje i hvata. Primjerom: Ana, Katarinina majka, u bijegu pred poplavom iz roditeljske kuće uzima figuricu harmonikaša, kasnije, polusestra Irma daruje joj broš-harmonikicu nalik toj divnoj figurici koju je razbila, (nostalgična vezanost s nepovratnim),  još kasnije, jedan stvarni harmonikaš, ulični svirač, i ne slutivši, pomogne inspektoru da posloži kockice svoje istrage, slutnje i strahovanja skrenuvši mu pažnju na harmonikaša na predizbornom plakatu (taj svirac je političko-mafijaški operativa, okidač serije ubojstava i samoubojstava – možda i ubojica).  Ovo bi ukratko bilo opisano gdje se sve ta harmonika rastegla.

Jedan od likova romana je i grad. Autorica prati transformaciju Zagreba još od prošlog romana „Mirna ulica, drvored“. Grad se sa svojim obilježjima upisuje u tekst; njegova dinamičnost, specifičnost odražava se kako u jeziku tako i u doživljaju likova koji ih oblikuju. On je poprište radnje i izvor građe. Trešnjevačke kućice – u čitavom su romanu označene umanjenicom što već sugerira gotovo nježan, zaštitnički odnos prema nekome tko je ugrožen. U ovom su romanu kućice oživjele i solidarno sudjeluju u životima svojih stanara, emotivno prate njihovu sudbinu, one su stari i trajni suputnici svojih stanara. Promjene u kvartu nužno vode kontrapunktu u romanu: na Trešnjevci niču nove, goleme i hladne zgradurine koje kućice sve više stišću, a koje su za blagdane u mraku jer su njihovi stanari otišli u svoja udaljena mjesta. Personifikacijom kućica evocira se sve što nestaje i što jako nedostaje sadašnjem životu: povjerenje, suosjećanje, sigurnost… Na tvrdnju jednog od sporednih likova kako je grad postao nenormalan, drugi uzvraća:

„ – Grad ko grad. To mi sebe više ne možemo jedni druge podnesti, pa nam je kriv grad.

      A grad ni kriv, ni dužan.“

Ovo je roman koji prikazuje kako izgleda svijet u kojem se ljudi ponašaju kao u crtanom filmu: bez svijesti o svojim posljedicama, uvjereni da su one nevidljive, manje i bezazlenije nego što doista jesu. Ovo je, s druge strane, i roman koji evocira povećanje vjerojatnosti da se amnezija pretvori u svjesnost, da se ravnodušnost pretvori u zanimanje, svojevrsni apel za shvaćanjem suodgovornosti.