Oklopnjača Potemkin (Bronenosec Potemkin, 1925), SSSR, c/b, nijemi, Goskino, r.: Sergej M. Ejzenštejn, sc.: Nune Agaždanova-Šutko, df.: Eduard Tissé, ul.: Aleksandr Antonov (Vakulinčuk), Vladimir Barski (kapetan Golikov), Grigorij Aleksandrov (poručnik Giljarovski), Mihail Gomorov (mornar).

God. 1905., Crno more. Izloženi maltretiranjima pretpostavljenih, svjesni svoje klasne obespravljenosti, a neposredno potaknuti nuđenjem pokvarene hrane, mornari oklopnjače Princ Potemkin prosvjeduju. Kazna je vješanje, no tada se pobune, obračunaju sa zapovjednicima i preuzmu brod; jedan od njih, Vakulinčuk, je ubijen. Brodom kreću u Odesu gdje ih narod oduševljeno dočekuje, odaje počast Vakulinčuku, ali vojska oružano intervenira. Oklopnjača se otisne na more te prema njoj kreće carska crnomorska flota, no njezine posade odbijaju izvesti napad pa na svim brodovima nastupa oduševljenje zbog takva iskaza solidarnosti s pobunjenima.

Prema istinitom događaju koji se zbio i kao refleks rusko-jap. rata, film je bio zamišljen kao dio pov. freske od sedam filmova s temom revoluc. zbivanja do Listopadske revolucije (u tom se smislu Ejzenštejnov → Oktobar može tretirati kao završni dio). Posebno, realizirana je u spomen dvadesetogodišnjice revolucije iz 1905; radni je naslov bio Godina 1905., a prema scenariju sudionice te revolucije N. Agadžanove-Šutko. U projekt su bila uključena sva značajnija događanja iz te godine, s radnjom u 25 do 30 gradova. Međutim, nakon snimanja nekih prizora u Bakuu, Ejzenštejn je radnju reducirao na događaj koji je u scenariju zauzimao svega jednu stranicu (od stotinjak). Snimljen za 40-ak dana, dovršen u jutro prije premijere (21. XII.), film je odmah stekao ugled reprezentativnog djela sovj. revoluc. kinematografije. Duguje to svojoj spektakularnosti (početni uzor bili su → Nibelunzi), pozivajući se na istinito zbivanje, ali i zbog jedinstvenog pristupa temi i neporecivo visoka umj. dometa, a odgovarao je i manifestnim zahtjevima umjetnika okupljenih oko avangardnog Proletkulta (naglasak na činjeničnom, neprofesionalni glumci, narod kao protagonist). U filmu se ostvaruje i jedna od redateljevih trajnih težnji – da film. djelo prispodobi strukturi glazbenoga. Sastoji se od pet lako razlučivih dijelova (»stavaka«), koji zapravo grade priču filma, a obogaćuju i definiraju njezin smisao i putem mijena u tempu zbivanja – ubrzavanja i usporavanja: a) u uvodu, dok mornari spavaju i potom raspravljaju, tempo je spor, slijedi b) u sve ubrzanijem tempu drama na palubi, kada mornari odbijaju izvršiti kažnjavanje i obračunavaju se sa zapovjednicima, c) »smirenje« nastupa pri dolasku broda u Odesu i odavanju počasti ubijenom Vakulinčuku na obali da bi se d) u sceni ubilačke intervencije vojske ubrzanim montažnim ritmom izrazila kaotičnost, dramatičnost i tragičnost događaja i e) »smirenje« u prizoru odlaska oklopnjače na pučinu, noć pred bitku, s postupnim rastom uzbuđenja pri približavanju carske flote. I unutar tih »stavaka« Ejzenštejn majstorski razrađuje njihovu ritmičku strukuru, npr. u sceni pobune ritam gradi duljinama kadrova, ali i izborom sve retoričnijih parametara snimke. Antologijskom se smatra scena masakra na stubama u Odesi, prizor kojeg obilježava ekspandirano vrijeme (duže od trajanja zbiljskog događaja) pa se ta scena uzima kao primjer film. izričaja psihol. vremena, odn. najopćenitije specifičnog film. vremena. Takvo komponiranje cjeline i režija u pojedinim fragmentima rezultirali su monumentalnim djelom u kojemu se pov. činjenice uzdižu do razine ode revoluciji. Film je ubrzo prikazan u Berlinu, Londonu, Amsterdamu, New Yorku. Više od drugih pridonio je ugledu sovj. filma, ali je i u mnogim zemljama zabranjen (u Francuskoj do 1952). U anketi na Svj. izložbi u Bruxellesu 1958. izabran za najbolji film svih vremena, na svim se anketama časopisa Sight & Sound (od prve 1952) nalazi među deset najboljih filmova, na onoj iz 2002. je sedmi.

A. Peterlić (Filmski leksikon)