Promocija zbirke priča Mirele Jovičić

Dveri svjetova

U četvrtak, 17. listopada 2013. u 19 sati, u čitaonici Gradske knjižnici Umag, umaška spisateljica Mirela Jovičić predstavila je svoju novu knjigu Dveri svjetova u izdanju Ogranka Matice hrvatske Umag. Riječ je o zbirci žanrovskih priča u kojoj pretežu motivi i teme iz fantastične književnosti. Ovom večeri u Gradskoj knjižnici Umag započeo je program Mjeseca hrvatske knjige (15. 10. - 15. 11.). Umaški program preuzmite ovdje.

Mirela Jovičić

Mirela Jovičić završila je Pedagoški fakultet u Rijeci. Radi u OŠ Marija i Lina u Umagu kao učiteljica hrvatskog jezika. U studentskim danima objavljivala je u časopisima Rival, Pet i Nova. Priče su joj objavljene u nekoliko zbirki Istrakona. Objavila je zbirke priča Kao Ajrin (sa Snježanom Pejović, 1994), Mala noćna (2001), Paralelni slalom (sa Snježanom Pejović, 2002), roman za djecu Donositelj kamena (2002).

Prikaz zbirke priča Dveri svjetova:

Snomorice Mirele Jovičić

Nova zbirka priča Mirele Jovičić, kao i sve njezine dosadašnje knjige, "signalizira" nam i prije nego što je počnemo čitati da je ovoj spisateljici književno stvaralaštvo bitan vid komunikacije s vlastitom lokalnom zajednicom. Bibliografske činjenice govore: knjige je do sada objavljivala u Umagu, Novigradu i Poreču; dvije je zbirke objavila u koautorstvu s bujskom književnicom Snježanom Pejović Petraček; "lagani romančić" Donositelj kamena ilustrirali su joj učenici osnovnih škola Bujštine. A u ovoj zbirci, između ostalih, nalazimo priče koje je Mirela Jovičić slala na natječaje pazinskog Istrakona, Festivala fantastične književnosti, koji već više od jednog desetljeća okuplja pisce znanstvene fantastike, fantasyja i horora.

Poznavatelji opusa Mirele Jovičić znaju da od nje ne mogu očekivati "klasičnu" zbirku fantastičnih priča. Naglasak ovdje nije na pripovjednim trikovima koji nas drže u napetosti, niti na razradi općih  imaginativnih mjesta koje nameće fantastika ili posvećenosti blještavom stilu i minucioznom svjetotvorstvu. Ne, ovo je proza koja nam prilazi neposrednije, intimnije. Ta je proza samoironična poput usputne crtice u dnevniku neke kultne fantasy autorice kojoj je dojadio vlastiti brend; ona je refleksivna i zaigrana poput lirike koja ne može bez malih užitaka i muka koje donosi svakodnevica.

dragon woman

To su priče bez zmaja. Pripovijedanje polazi od žanrovskih okvira, ali ih apstrahira i negira u tolikoj mjeri da pripovjedač postaje lirski, a ne narativni subjekt. Koliko god to na prvi pogled postaje izvor zgodnih ironičnih opservacija i prilika za parodiranje znanstvene fantastike (kao u priči Loza, Dionizij), a još više epskog i bajkolikog fantasyja (priče Dinić i ja; Priča bez zmaja, happy enda i bez dubine ikakve); ove priče ipak kriju u sebi tjeskobnu sjenovitost, koja vodi produbljivanju i zaustavljanju pripovjednog toka. Kratkoća ovih proznih tekstova lirska je kratkoća, pripovjedačica/e se poigrava/ju sa zadanim ili ciljanim žanrovskim motivima, ali se ubrzo vraća/ju sebi. Zbog toga cezura, pauza, točka, novo poglavlje imaju specifičnu poetičku težinu u prozi Mirele Jovičić.

To je moment lirske refleksije u kojem se uviđa diskrepancija između imaginacije (fantazije) i prizemne, proračunate današnjice. U priči Akademija snova pred ezoteričnim obrazovanjem stoji zadaća marketinga i samopromidžbe. Menadžeri i kompjuterizacija izazov su i za pripovjedačicu priče Dinić i ja. U priči I divovi plaču fantastični glavni junak – div – pokušava se u svojoj nostalgiji za Istrom snaći u mreži turistički dizajniranih destinacija. U Zlatnoj ribici pripovjedač se pita u čemu se ustvari sastoji posao njegovog oca, menadžera u Istarskoj banci: Što je menadžer nisam do kraja uspio shvatiti nikada, osim da je to povezano sa sastancima, putovanjima nalik teleportaciji(...) i vječnim telefonskim razgovorima.

Pri osporavanju književne vrijednosti znanstvene fantastike, fantasyja i horora često se poteže argument da je to proza za mlade (young adult); proizvod nezrele i naivne imaginacije. Mirela Jovičić koristi taj paravan za infantilno očuđavanje današnjeg svijeta odraslih, svijeta u koji njezini junaci/pripovjedači ulaze s tjeskobom i gnušanjem ili blaže: sa zbunjenim osmjehom. Ta pripovjedna pozicija vodi u dijaloške, višeznačne situacije što ovoj prozi daje osebujan šarm – i kvalitetu!

Osim očuđavajuće i parodične infantilizacije, još je bitnija feminizacija fantasyja do koje dolazi u ovim pričama. Fantasy i znanstvena fantastika sa svojom retorikom osvajanja, epskih borbi i junačkih ekspedicija, izrazito su muški žanrovi. "Uvrnutost", nepoduzetnost, introvertiranost i melankoličnost pripovjedačica/junakinja, ali i pripovjedača/junaka u pričama Mirele Jovičić na duhovit način onemogućuju tradicionalni mačistički zamah fantastične naracije.

Odrastanje je inicijacija u svijet tame, kao u priči Kako je Regina Pokorna upoznala Plavi Kamen. U proznim crticama ovaj žanrovski ples Mirele Jovičić dobiva ispovjednu, neposredniju notu, citiramo iz Kućice: Ja... nisam borac (...) Plešem na zadanu glazbu najbolje što znam (...) Pripovjedno klatno njiše se tako od duhovite, "dječje" igre s fantastičnim motivima u žanrovskim pričama do tjeskobne spoznaje da smo samo igračke neke apstrakne moći, igračke vremena.

Ciklus proznih crtica Igračka vremena može se u kontekstu ove zbirke tumačiti i kao polazište, poetički "dom", ali i kao proza od koje autorica kroz cijelu zbirku bježi. Nemogućnost komunikacije s najbližima; nelagoda obiteljske svakodnevice; odsustvo erotike i one zaljubljenosti u kojoj nema kalkulacije uvjerljivo su ocrtani u ovom ciklusu. Ovi motivi pojavljuju se u kasnijim, fantastičnim pričama tek kao jeka, lagana sjena i prigušeni vapaj u parodičnom pripovijedanju.

Izvanredno je kojim sve labirintima autorefleksivne imaginacije autorica vodi čitatelja oslobađajući ga naturalizma njegovog doma i prozaičnosti svakodnevice. Bez predaha, bez kućice.

Neven Ušumović