Milan Rakovac
"Znao sam u trinaestoj da Tolstojeve Kozake mogu napisati bolje od njega, iz toga sam, dakako, saznao, od sebe, da ću biti pisac. Ali, kako postati pisac, to me mučilo" - prisjetio se jednom na Šoljanovim danima Milan Rakovac (1939., Rakovci) dječačkih dvojbi. Da bi si "olakšao", postao je novinar, feljtonist, putopisac, esejist, romanopisac, prevoditelj, pjesnik i urednik. Za tako mnogoliki pisani trag novinarskog i književnog poziva vrijedilo se odreći aktivne vojne službe, kojoj se hrabro priklonio nakon školovanja na Vojnopomorskoj akademiji. Socijalna osviještenost i osjetljivost, ali i sklonost zagledanju iza spuštenih trepavica, u središte njegove pažnje dovode najrazličitije društvene i životne fenomene koje s lakoćom i duhovitom dosjetljivošću pretače u književne simbole. Pri tome je oblikovao samosvojnu narativnu strukturu koju plete od prividno nesređenih fragmenata, dokumenata, komentara, sjećanja, feljtona, sasvim po strani ostavljajući teorijsko-književna razgraničenja. Tematska platforma, kako za poeziju tako i za prozna ostvarenja, najvećim dijelom određena je istarskim temama i sadržajima ili Istrom sa svim slojevima povijesti i društvene razbarušenosti. Autorovom pronicanju u mnogobrojne pojedinosti i kontraste istarskog svijeta, sposobnosti da svojim historiografskim, politološkim, kulturološkim zapažanjima ocrta svojevrsni dokument kojim literarno transponira zbiljsku Istru, kritika je pridala širi značaj: "...Priko Učke gore može biti i kratak kurs povijesti Istre u protekle dvije tisuće godina...". Kako piše, Milan Rakovac tako i živi: premda je po svom duhovnom usmjerenju srednjoeuropski pisac, još uvijek mu je najmiliji pozdrav: Smrt fašizmu - sloboda narodu! Osim slavne Priko Učke objavio je i: Sik, Otokar Keršovani, Rijeka, 1980., Riva i druži li caco su nasa dizza, Globus, Zagreb 1983., Sliparija, Jugoart, Zagreb, 1986., Haluj ili sunce je ditesino zlatno, Istarska naklada, Pula, 1986., Snovid, Naprijed, Zagreb, 1987., Istragram: štorije i uganke, Areagrafika, Zagreb, 2000.
Addio Pola
Brnistra se žuti, zariesli su i muoji puti, o Maria, bestia, drača će me sad-na proriesti, / pak neka bude ča će; tuoji su mi oca i dida ubili, muoji su tuoje doli u jamu, / pak ti tega sirotega Inglieža, pak bakulineri Talijane Titine poli malin, / pak inglieška granata nešega brižnega Sipa kad je lišće grablja... / I sad, ča ću ti ja! / I ča ćeš mi ti meni povara vecia e giovinota mai piu, mai piu, mai piu... / Te štiman, Maria, za siestru te pripoznan. / Manda me una fotografia, o Maria...
