"Sonnenschein" Daše Drndić roman nultog desetljeća!

Naša top lista iz 2010. godine...

Naš mali knjižnični kolektiv odlučio je obilježiti prijelaz u novo desetljeće top listom najboljih naslova hrvatske proze objavljenih od početka 2000. do kraja 2009. godine. Dakle, Suzana, Nives, Tihana, Ivana i Neven složili su svako svojih top 10, ukrstili koplja/pera i krenuli u boj za Top 10 Gradske knjižnice Umag! Prvo mjesto uvjerljivo je osvojio roman Daše Drndić Sonenschein (Fraktura, 2007), a Ugrešićka se našla čak s tri naslova na listi. Arhiva otkriva da su Drndić, Bulić, Koščec, Perišić i Baretić gostovali u Knjižnici, što nije nevažan podatak za raspored pozicija na ovoj listi...

 

sonnenschein1. Daša Drndić: Sonnenschein (Fraktura, 2007)

Sonnenschein je roman u kojem su, uobičajeno za Dašino pisanje, u prvom redu junaci - žrtve: Lebensborn djeca, novorođenčad otimana od roditelja da bi ih se formiralo na sliku i priliku pristalih ibermenšijskih arijevaca, talijanski Židovi kojima su se u Drugom svjetskom ratu punile klaonice... No tu su i vjerni sluge zla, statisti, bystanderi - stajači i promatrači odani svojoj liniji manjeg otpora i glavi redovito okrenutoj od događaja koji traži reakciju, svojoj glavi okrenutoj od drugog čovjeka - „ništa ne vidimo, ništa ne čujemo, ništa ne znamo“; i dok se oko njih provaljuju svjetovi, oni se culjalju u svojim udobnim stolicama i umirujuće nacifranim svjetovima. Ukratko, Sonnenschein je roman osude i otpora, postmodernistički patchwork koji ne želi preskočiti ni jednu žrtvu, ne želi nijednu ponovno ubiti zaboravom; brojkama se ovdje daju imena i zato popis usred knjige od 9 000 ubijenih talijanskih Židova u Drugom svjetskom ratu. Jer - iza svakog imena stoji jedna priča. Daša Drndić u ovom je romanu zagrmila na strahote dvadesetog stoljeća prozašle iz nacističkih i nacionalističkih politika, strahote stoljeća sumnjive prošlosti i dvojbenog morala i zato ostala vjerna temama koje p(r)ozivaju čovjeka i mobiliziraju prošle, skrivene priče koje odražavaju zastrašujuću tragičnost međuljudskog uništavanja i ponižavanja, povijesnih prekretnica koje prije toga preokrenu milijune života i zavrnu milijunima vratova.

 

Muzej bezuvjetne predaje2. Dubravka Ugrešić: Muzej bezuvjetne predaje (Konzor (Zg), Samizdat B92 (Bg), 2002)

Po vedutama ovog Muzeja „treba koračati oprezno. I ne misleći o tome šetač gazi po nečijem krovu, po nečijem grobu. Asfalt je samo tanka skrama koja prekriva ljudske kosti.“ Ovo upozorenje iz knjige ustvari nas ne može sačuvati, uz sav naš oprez, od opetovanog povratka traumatskog pamćenja, ali ni od nostalgije; snaga ovog romana u tome je što nadilazeći političku aktualnost ratnih zbivanja i svakodnevicu ex-YU egzilanata postavlja temeljna pitanja o osobnom integritetu i raspadu subjektnosti. Pisan u obranu sjećanja i intimnosti, ovaj „raštrkani“ esejestičko-romaneskni rebus, album sa (verbalnim) slikama, objavljen je prvo u prijevodu još 1997. godine u Nizozemskoj, a njegovo objavljivanje na materinjem jeziku (ma kako ga mi nazivali) 2002. godine označilo je veliki povratak Dubravke Ugrešić u hrvatsko (a istovremeno i štokavsko, južnoslavensko) književno polje na početku prvog desetljeća drugog milenija. Ne treba zaboraviti da je riječ o romanu vrlo široke internacionalne recepcije, koja je učvrstila status Ugrešićke kao jedne od najvažnijih postmodernih autora/ica s jugoistoka Europe.

 

Putovanje u srce hrvatskog sna
3. Vlado Bulić: Putovanje u srce hrvatskog sna (AGM, 2006)

Bombastična najava novih cyber-autorskih identiteta u hrvatskoj prozi. Hardcore intermedijala. Roman o Denisu Laliću, koktel je od osam žestokih priča: psiha glavnoga junaka uvijek je intenzivno stimulirana: intermedijski (cyberspace, televizija, radio, glazba, film), kemijski (opijata i sedativa u izobilju), ali i traumatski – neposredna (ratna) prošlost djeluje (da ne spominjemo Thompsonove »gene, gene kamene«!)... pa ni čitatelj ne može ostati ravnodušan, pogotovo ako je Hrvat-čitatelj!

 

Wonderland4. Marinko Koščec: Wonderland (V.B.Z., 2003)

Wonderland je roman koji ima jasan koordinantni sustav: os x - akademska zajednica/obitelj i os y - ljudski ponori/sudbine, svakodnevne drame u kojima se premećemo i tražimo. Ovdje, kroz sudbinu sveučilišnog profesora, stiješnjenog u stanu punice s previše ženine rodbine, u iščekivanju očinstva i blizanačkog potomstva, u srcu karijere dovoljno uhodane da ne pati organizacija života, Koščec suče momente koji izvrću svijest i podsvijest protagonista u kreiranju jednog sasvim zasebnog svijeta, potpuno fiktivnog, izmaštanog, ali pounutrenog i u tom smislu najstvarnijeg, jedinog mogućeg izlaza iz nemoguće stvarnosti, u kojem je zato i jedino polje pravog sukoba i otpora svemu što ga u svijetu odbija i pomalo gadi, a što se nadaje i kroz ostale likove i situacije: otuđenost, ispraznost, kvazi-intelektualnost, upitna humanost, malograđanština, moralna erozija i primitivizam, korupcije zdravstva (i politike, naravno). Filozofski fakultet u Zagrebu nakon ovog britkog akademskog romana postao je uzbudljiviji i duhovitiji, to vam barem ne moramo dokazivati!

 

Užas i veliki troškovi
5. Robert Perišić: Užas i veliki troškovi (Ghetaldus optika, 2002)

Perišićeva kratka proza, generacijski obilježena, ovdje je na svom vrhuncu. Izgubljeni, izblesirani tridesetogodišnjaci prisjećaju se nekih prošlih vremena, naravno boljih, i kasne na vlak koji vodi u zastrašujuću budućnost, ostavljajući ih na kolodvoru besperspektivne sadašnjosti i njezinog sivila, ružnila, ludila i drugih ...ila. Beznađe situacije najbolje dočarava citat iz druge priče (Uopće nema osjećaja): "Mi u Hrvatskoj život smo potratili čekajući da se pojavi netko bolji od nas, a evo ga nema, ne stiže, a jesenska se čežnja približava, čežnja krležijanska, i život prolazi". Kronična neprilagođenost, nemogućnost hvatanja koraka sa stvarnosnim beatovima, može se „amortizirati“ samo povećavanjem pasivnosti: "Treba uhvatiti ritam s vremenom, ritam s tehnom, treba prihvatiti promjene, demokratski... Ali nije išlo. Onda sam tu tehno brijačinu odlučio, ono, istolerirati na najdžentlmenskiji način. Mislim, ima i tamo šank, jebiga, uvijek se ima što raditi."

 

Ministarstvo boli6. Dubravka Ugrešić: Ministarstvo boli (Faust Vrančić, 2004)

Radnja romana zbiva se u Amsterdamu, među grupicom mladih ljudi izbjeglih iz bivše Jugoslavije. Okupljaju se na sveučilištu koje pohađaju uglavnom zato jer im je za ostanak u stranoj zemlji potreban dokument, odnosno status studenta. Na toj podlozi nižu se motivi: egzil, rekonvalescencija emigranata, ljudi koji traže mir nakon što su izgubili dosadašnji život, tanka linija između nostalgije i depresije, jezik i književnosti, ljubav i tuga... Autoričinim riječima: „Riječ je o ljubavnom romanu sa sretnim završetkom čija se radnja događa u Amsterdamu tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji. Priča je to o ljubavi s političkom pozadinom ili o politici s ljubavnom pozadinom, jer glavni su likovi romana ljudi s prostora bivše Jugoslavije koje je 'bolest rata' dislocirala, odnosno, dovela ih u drugu zemlju. Kroz roman pratimo njihove pokušaje snalaženja, razmišljanja, međusobne odnose.“

 

Baba Jaga
7. Dubravka Ugrešić: Baba Jaga je snijela jaje (Vuković & Runjić, 2008)

Osnovna tema, osnovna poveznica koja se proteže kroz roman Baba Jaga je snijela jaje jest starost, starenje, „propadanje“; preciznije ženska starost i ženskom starenje. A da stvar ne bi bila tako bolna (ili možda baš radi toga – da bi bila još bolnija), roman je veoma duhovit, nabijen je snažnom parodijom i ironijom, čime se autorica ujedno bori i protiv patetike koja neizbježno izbija kada su posrijedi navedene teme. U svim se ženskim likovima ovoga romana prepoznaje Baba Jaga (Baba Roga) – starica, izopćena iz društva koje naglašava ljepotu i njenu neprolaznost. Nije ni čudo što su u takvoj klimi sve Babe Jage postale nepoželjne i nepoćudne, određene za zaborav. Riječ je ujedno o romanu koji je Ugrešićki konačno vratio širu hrvatsku publiku.

 

Osmi povjerenik8. Renato Baretić: Osmi povjerenik (AGM, 2003)

Osmi povjerenik je knjiga o otoku (najudaljenijem u Jadranu koji funkcionira bez ikakvih organa vlasti) na kojemu se uspostavlja jedan drugi svijet, bolji, skladniji; dakle radi se o utopiji, ali o utopiji „po mjeri čovjeka“, jer u toj inzularnoj „idili“ svako malo proviruju okrutnosti. Trećić je otok koji je baštinio ponajbolje iz suvremensoti (espresso, Fosters, solarnu energiju) i spojio ga s drevnim (prirodna medicina, život bez stresa, politike i religijskih autoriteta, sklad s prirodom). Na njega, tako iznimnog, a vrlo munjenog, stiže vladin izaslanik e ne bi li ga organizirajući izbore i uspostavljajući organe vlasti „pripojio“ matici zemlji. No, pomaknutost ima svoja pravila što autoru otvara prostor i za bizarnosti, fantastiku, ludost čime se u originalnim negativima diskutira/otvara stvarnost. Pored toga, izdvojenost i osobitost naglašena je i jezikom: autor je osmislio potpuno novi jezički idiom (kombinacija dalmatinsko-otočkog govora + paštroć od australskog engleskog, s obzirom da na otoku žive odreda povratnci iz Australije) koji je kasnije prozvan trećićanskim i hvaljen kao najuspjelija razina romana. Roman je osvojio hrvatsku publiku i hrvatske književne nagrade i prema našim statistikama čitanosti postao najčitanijom knjigom desetljeća!

 

Netko drugi
9. Marinko Koščec: Netko drugi (Konzor, 2001)

Netko drugi – drugi je roman Marinka Koščeca i nagrađen je tuzlanskom nagradom „Meša Selimović“ koja pokriva cjelokupno štokavsko područje. Ideja romana je potraga za nečim drugim: za drugim identitetom drugačijim od onog koji nam je predodređen, nametnut, kodiran genima, biografijom, mjestom i okolnostima. U samom procesu traženja autor vidi i prostor/mogućnost/polje ostvarenja tih drugotnosti/prekoračenja pa utoliko i naših fantastičnijih i onostranijih zamisli. Kompozicijski roman je izniman i složen:  šest poglavlja oponaša strukturu Bachovih suita za violončelo čime se omogućuje preklapanje planova, perspektiva, pripovjednih tokova te postiže sinteza intimističkog, romantičkog, tragičnog, egzistencijalnog. Osobito je, kao i u ostalim Koščecovim romanima, upečatljiva stilska finoća, erudicija, te jezični mar i dar.

 

Anđeo u ofsajdu10. Zoran Ferić: Anđeo u ofsajdu (Naklada MD, 2000)

Bolest, smrt, strava i nemoć nisu samo novi jahači suvremene Apokalipse, već i elementi kojima Zoran Ferić, u ovoj zbirci priča, pristupa s humorom i za naše prilike iznenađujuće izravno. Bol i prizori svakodnevne ljudske drame poprimaju bizarnu, grotesknu narav. Zbirka priča Anđeo u ofsajdu, nagrađena nagradom Jutarnjeg lista i Gjalskim, bila je prava najava novog, vrlo inovativnog desetljeća hrvatske proze. SMS poruka o Feriću: Užas je najbolja furka!