• Kalendar događanja
• 29. ožujka 2006.

Veselin Gatalo

Veselin Gatalo je čovjek koji je dugo bio na klupi i kome je dosadilo da mu zabijaju golove dok nije na golu, tako da je odlučio da malo utrči u teren. Ne baš u igru, ali svakako negdje u kazneni prostor. Umjesto da ljude gađam padežima, ja ih gađam čitavim pričama, čisto da neko ne pomisli da sam neki političar.” Ovim se riječima Veselin Gatalo - književnik i predsjednik nevladine udruge “Urbani pokret” Mostar – predstavio u intervjuu za sarajevski radio. Makar i metaforički, u sportskom diskursu, obuhvatio je najvažnije stvari o svom angažmanu – literarnom i širem društvenom. „Kazneni prostor“ je njegovo omiljeno polje djelovanja, ako uzmemo u obzir da živimo na prostorima i u vremenima bez pravila u kojima se u pravilu kažnjava istinoljublje i čovjekoljublje, pravdozborenje i širokokutni pogled, sve ono oko čega Veso i njegova literatura nastoje. A pored toga, Veso je čovjek kojem se pokvario, kako sam priznaje, autocenzorski uređaj pa piše i priča o svemu, unatoč mogućnosti da mu to suzi svaki mogući prostor, ne samo kazneni. Prve „mjere“ srezale su Gatalovo uređivanje i vođenje satirične emisije Šetnja ulicama žrtava demokratije na mostarskom radiju 88. „Bila je preslobodna za ovu zemlju“, komentar je našeg autora. No, njegove u temelju slobodarske, visprene, kritičke i humane ideje našle su zato više prostora u književnom stvaralaštvu kojemu je nakon toga ovaj nepokoreni pisac zdušnije prionuo.

Gatalov književni put ima nekoliko rukavaca; on ne „gađa“ samo pričama, već i pjesmama, ali i romanima. Pretežito gađa licemjerje, prenemaganje, magnovenje, ratovanje, nepoštenje, kukavičluk, sve vrste diskriminacija, potiranje čovjeka, bolećivu metafiziku Bosne, neoviktimizaciju, i to gađa vrlo precizno. Stoga ne čudi da ponekad pogodi i njega; plivanje kontra struje nikada čvrsto tlo nije ponudilo. A s takvom osjetljivošću, etičkim kodom i sviješću o svekolikom političkom bestijariju oko sebe teško je ne postati angažiran pisac. Stoga je jedan smjer Gatalova stvaralaštva obilato uhranjen ratnim i poratnim grozotama i crnim rupama nezavisnih tvorevina, recimo, zemalja, koje minuciozno i snažno rastura svojim satiričnim tonom i crnohumornim podcrtavanjima. U osnovi, stvar je ozbiljna, to je onaj smijeh od kojega se odreda zagrcnemo, ali koji pomaže preživljavanju. Jer Veso piše o vremenima i događajima u kojima se preživljavanje nije podrazumijevalo, dapače, dovedeno je u pitanje do krajnje granice. Njegovi roman Siesta Fiesta Orgasmo Riposo i zbirka priča Rambo, Drumski i Onaj treći opliću upravo takvu temu i takvu ideju. Ali, nema tog kuršlusa niti društveno-ratnog užasa u kojem Gatalo neće pronaći humani/etički glas i samo svoju stranu.

Al' kada užas pređe granice izdržljivosti njegovih macho likova s lirskom dušom i etičkim stavovima, Gatalo krene u SF i fantasy vode. A tamo se kreće upravo fantastično: prema pravilima žanra i idejama malo uvrnutijih svjetova, Gatalo opet pokazuje da sva njegova „izmišljotina“ temeljni korijen ima u osjetilnom realizmu – srce i razum presuđuju i u najžešćoj imaginaciji. Ali tim faktorima Gatalo se vodi i u raznim društvenim aktivnostima/akcijama, kojima je osobito sklon, a čiji je vrhunac bila – konačno ostvarena - ideja podizanja spomenika „Malom zmaju“, Bruceu Leeju. Bruce je trebao nadići i povezati ono što nisu uspjeli ni mostovi ni ratovi; trebao je povezati ljude na temelju svojevrsnog subentiteta koji se ne iščitava u nacionalnom ključu već generacijskom, ljudskom, dječjem, i to širom svijeta. Gatalovim riječima: "Ovo je spomenik univerzalnoj pravdi za koju se borio Bruce Lee. Bruce Lee je dovoljno daleko od nas da bi ga netko pitao što su njegovi roditelji radili u Prvom ili Drugom svjetskom ratu ili u turskim ratovima. Istodobno Bruce Lee je dovoljno blizu svima nama: Hrvatima, Srbima i Bošnjacima." A druga vrsta „spomenika“ rečenim vrijednostima je Gatalovo književno stvaralaštvo. Pod razno, moglo bi se još dodati da je Gatalo jedan fini, obiteljski čovjek, ljubitelj i poznavatelj pasa i rasa, (pas je čak glavni junak knjige Ja sam pas i zovem se Salvatore, a i kroz druge priče rado prošeće te divne ljubimce), svojevremeno se bavio gimnastikom (rastezao se na karikama, razboju, vratilu) i doskočio do prvog mjesta republičkog juniorskog natjecanja zahvaljujući čemu i danas posjeduje zavidnu muskulaturu (vidi sliku) pa se rado po svijetu šeta (nek se vidi raskoš!), a tri jezika govori (engleski, španjolski, francuski, pa i talijanski bez gramatičkih pretenzija) te mu je širok drum kuda god krenuo; kose se rješava, al' bradu uzgaja, njeguje antiintelektualni habitus, no mis'o ga odaje. Mudra je to glava i kvalitetna književna pojava. (nives)