Vremeplov: GODINA 2002. u knjigama

 

U godini 2002. Festival A književnosti - FAK, koji je od hrvatske (pa čak i regionalne) književnosti napravio medijsku atrakciju, postaje očigledan tržišni fenomen. Pokretači i vodeći akteri Festivala nalaze svoje mjesto u većim hrvatskim nakladničkim kućama (V. B. Z., Profil International, AGM…) i mijenjaju njihovu uredničku politiku.

Festivalizacija književnog polja u Hrvatskoj plodno djeluje na manifestaciju Sa(n)jam knjige u Istri, pulsku manifestaciju koja se zahvaljujući ambicioznosti knjižarke Magdalene Vodopije od lokalnog sajma knjige (koji se od 1995. godine organizira svakog prosinca), upravo početkom nultog desetljeća pretvorio u međunarodno relevantan Festival knjige i autora.

U sjeni medijske pompe oko FAK-a, jedan mladi zagrebački urednik odlučuje se 2002. godine osamostaliti i osnovati svoju nakladničku kuću, a ta će odluka itekako odrediti kvalitetu hrvatske književne produkcije do danas. Riječ je o Seidu Serdareviću koji napušta nakladničku kuću Hena com, te sa svojom suprugom Sibilom osniva nakladničku kuću Fraktura. Profiliranom uredničkom politikom Fraktura postupno postaje prava alternativa zahuktaloj amerikanizaciji/komercijalizaciji knjige u Hrvata, insistirajući na europskim i regionalnim piscima i književnoj, ali i tiskarskoj kvaliteti svojih izdanja.

 

 

 

Izbor deset proznih naslova objavljenih u Hrvatskoj 2002. godine

 

Michel Houellebecq: Elementarne čestice

s francuskog preveo Marinko Koščec (Les particules élémentaires, 1998.)

Društvo hrvatskih književnika

 

Godina 2002. među hrvatskom književnom publikom bit će zapamćena kao godina literarizacije „zabranjenih“, ili barem prešućenih tema, a Houellebecqov roman u svakom slučaju senzacionalan je primjer takvog kursa suvremene književnosti. Taj je roman jedan od najkontraverznijih događaja međunarodne književne javnosti, objavljen na svim većim jezicima na prijelazu u nulto stoljeće, žestoko osporavan od nekih medijskih najeksponiranijih francuskih i američkih pisaca i književnih kritičara.

Houellebecqova poetika najkraće bi se mogla opisati kao obračun s postmodernističkom tekstualnošću i šezdesetosmaškim hedonizmom. Njegovi su romani konceptualno fascinantno osmišljena djela s neočekivanim, grandioznim obratima. Francuskom piscu nije stalo do „magije teksta“, njegovi romani uznemirujuće su ciničan, ironičan i opsceno brutalan val stereotipizacije i brendiranja aktualnih globalnih pojava. Roman Elementarne čestice odlikuje efektno poigravanje sa znanstvenim diskursom, kao i s instancom pripovijedanja: pripovijedanje se na kraju ispostavlja kao glas „nadljudske“ subjektnosti koja ovome romanu daje zastrašujuću prodornost.

Michel Houellebecq (r. 1958) danas je najpoznatiji francuski pisac, čije knjige se odmah prevode na svjetske jezike, pa tako i na hrvatski. Njegova je romaneskna trilogija, koju čine: Širenje područja borbe (Extension du domaine de la lutte, 1994), Elementarne čestice i Platforma (Plateforme, 2001) izazvala pravi potres na međunarodnoj književnoj sceni. Zbog „nekorektnosti“ svojih romana i javnih nastupa, medijski je žestoko osporavan pa čak i sudski progonjen. Posljednji romani ovog francuskog pisca dokazuju međutim da nije u pitanju još jedna velika književna prevara: Mogućnost jednog otoka (2005) i Karta i teritorij (2010), dobili su velike francuske književne nagrade i po književnoj kvaliteti čak i nadmašili već slavnu trilogiju.

 

Dubravka Ugrešić: Muzej bezuvjetne predaje

Konzor; Samizdat

Po vedutama ovog Muzeja „treba koračati oprezno. I ne misleći o tome šetač gazi po nečijem krovu, po nečijem grobu. Asfalt je samo tanka skrama koja prekriva ljudske kosti.“ Ovo upozorenje iz knjige ustvari nas ne može sačuvati, uz sav naš oprez, od opetovanog povratka traumatskog pamćenja, ali ni od nostalgije; snaga ovog romana u tome je što nadilazeći političku aktualnost ratnih zbivanja i svakodnevicu ex-YU egzilanata postavlja temeljna pitanja o osobnom integritetu i raspadu subjektnosti.

Pisan u obranu sjećanja i intimnosti, ovaj „raštrkani“ esejestičko-romaneskni rebus, album sa (verbalnim) slikama, objavljen je prvo u prijevodu još 1997. godine u Nizozemskoj, a njegovo objavljivanje 2002. godine (istovremeno zagrebačko i beogradsko izdanje) označilo je veliki povratak Dubravke Ugrešić u hrvatsko (a istovremeno i štokavsko, južnoslavensko) književno polje na početku prvog desetljeća drugog milenija. Ne treba zaboraviti da je riječ o romanu vrlo široke internacionalne recepcije, koja je učvrstila status Ugrešićke kao jedne od najvažnijih postmodernih autora/ica s jugoistoka Europe.

Dubravka Ugrešić (r. 1949.) hrvatska je književnica, esejistica i prevoditeljica. Iz političkih razloga početkom devedesetih godina napušta Hrvatsku. Trenutno živi u Amsterdamu, povremeno predaje na američkim i europskim sveučilištima te piše za europske novine i časopise. Osamdesetih godina bila je jedna od najoriginalnijih predstavnica postmodernističkog pisanja, nagrađena NIN-ovom nagradom za roman Forsiranje romana-reke (1988.). Njezini kasniji romani bave se problematiziranjem egzila i pitanjima identiteta. Knjige Dubravke Ugrešić prevedene su na gotovo sve europske jezike i nagrađivane međunarodnim nagradama. Dubravka Ugrešić je začetnica ideje i inicijatorica pokretanja kolektivnog rada na Leksikonu YU mitologije.

 

 

Bohumil Hrabal: Dvorio sam engleskoga kralja

preveo s češkoga Miroslav Čihak (Obsluhoval jsem anglického krále, 1971.)

Hena com

Svoju sudbinu prepričava nam neugledni praški konobar, opisujući raznorazne zgode i nezgode po hotelima i restoranima, tokom više od trideset godina, od prijeratnih dana 30-ih godina prošlog stoljeća, pa sve do sredine 60-tih kada napušta svoj posao. Hrabalov antijunak oportunistički se prilagođava povijesnim mijenama, sve dok se pri kraju života ne distancira od svega i osami u šumskoj kućici, proživljavajući neku vrst unutrašnjeg pročišćenja kroz samo pisanje.

Roman Dvorio sam engleskog kralja u doba je češke cenzure počeo kružiti 1971. godine kao samizdat, a službeno je objavljen tek 1983. Danas se smatra jednim od najvažnijih Hrabalovih romana i pravim uvodom u njegov opus, nezaobilazan u svakom pregledu istočnoeuropske književnosti XX. stoljeća. Oduševljava i danas s kojom lakoćom Hrabal spaja modernistički književni eksperiment (tok svijesti, nadrealističku figurativnost) s anegdotalnim, urbanim govorom i humorom. Pri tome, riječ o književnosti koja ne zna za tabue i cenzuru, pravo svjedočanstvo stvaralačke slobode.

 

Bohumil Hrabal (1914.-1997.), češki pisac, jedan od najvažnijih u XX. stoljeću. Zabranjivan u nekoliko navrata od strane komunističke vlasti. Objavio je više od trideset djela, od kojih su najpoznatija Strogo kontrolirani vlakovi i Služio sam engleskog kralja. Svjetskoj popularnosti njegovih romana doprinijele su izvanredne ekranizacije češkog filmskog redatelja Jiříja Menzela.

 

 

Robert Perišić: Užas i veliki troškovi

Ghetaldus optika

 

Zbirka od dvadeset priča u kojoj Perišić tematski napušta devedesete i daje tragikomičnu sliku hrvatskog društva u novom mileniju. Današnju Hrvatsku Perišić opisuje kao neku vrstu 'hendikepiranog' potrošačkog društva. Česti junaci priča tranzicijski su potrošači, sredovječni besposličari, koje karakterizira kronična neprilagođenost, nemogućnost hvatanja koraka sa stvarnosnim impulsima.

Perišićeva kratka proza, generacijski obilježena, ovdje je na svom vrhuncu. Posebna kvaliteta njegove proze živi je govor većinom naturaliziranih Zagrepčana, odnosno umješno korištenje sociolekata u svrhu karakterizacije. No, Perišić se ovdje intenzivnije nego prije bavi emotivnim svjetovima svojih junaka, ljubavnim vezama osobito, čime najavljuje trend intimizacije u prozi svoje generacije. Ova je zbirka znatno utjecala na poetiku mlađih pisaca, a dobro je prošla i kod šire publike. Sljedeće, 2003. godine, izašlo je drugo izdanje knjige.

Robert Perišić rođen je 1969. godine u Splitu. Diplomirao je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao samostalni autor surađuje s brojnim medijima pišući književnu kritiku, eseje i komentare. Jedan je od poetički najutjecajnih hrvatskih književnika, jednako bitan kao prozaik, pjesnik i dramaturg. Knjige su mu prevođene u brojnim europskim državama i SAD-u.

 

Herta Müller: Remen, prozor, orah i uže

s njemačkoga prevela Helen Sinković (Herztier, 1993.)

OceanMore

Roman o represiji totalitarnoga komunističkog režima u Ceaucescuovoj Rumunjskoj, te o konkretnim zločinima insceniranima tako da izgledaju kao samoubojstva. Žrtve su osobe koje se svojim nonkonformizmom ne uklapaju u zadane okvire društva koje proklamira lažnu čistoću. Autorica, pripadnica njemačke manjine u Rumunjskoj, piše iz perspektive vlastitih iskustava za vrijeme studentskih dana u Temišvaru.

Pregnatni, šturi stil njemačke autorice privukao je svojom paradoksalnom poetičnošću pozornost hrvatskih pisaca (Drndić, Gromača, gore spomenuti Robert Perišić...). Među izrazito komercijalnim naslovima (Bushnell, Kinsella) ovaj naslov izdvajao se u ponudi nove nakladničke kuće Oceanmore, koja je počela djelovati upravo 2002 godine. Zahvaljujući izvanrednom izboru urednice Gordane Farkaš Sfeci, ovaj nakladnik u svome nevelikom katalogu ima sada čak tri Nobelovke (Müller, Jelinek, Munro), pri čemu privlači pozornost da su se hrvatski prijevodi pojavili prije najveće međunarodne afirmacije ovih spisateljica.

Herta Müller (r. 1953.), njemačko-rumunjska spisateljica i pjesnikinja, poznata je po svojim djelima u kojima se bavi terorom režima Nicolaea Ceauşescua i progonom rumunjskih Nijemaca. Herta Müller je tijekom 1990-ih postala svjetski renomirana autorica, njezina su djela prevedena na preko 20 jezika. Nobelova nagrada za književnost dodijeljena joj je 2009. godine.

 

Simo Mraović: Konstantin Bogobojazni: manjinski roman

Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“, Zagreb

 

Iako u podnaslovu stoji "manjinski roman", ovaj roman samo se rubno dodiruje sudbine srpske manjine u Hrvatskoj 90-ih. Riječ je prije svega o začudno hedonističkom romanu o mladom pjesniku Konstantinu i njegovim erotskim pustolovinama; iz današnje perspektive roman se čita kao jedna velika „oda“ životu i njegovim užicima. Izlasci, druženja mladih, opijanja i lake droge, seks, sve to se izmjenjuje s ratnim situacijama, deložacijama iz stanova, strahom od mobilizacije... i sve prožeto crnim, nepatvorenim humorom. Kako je Nataša Petrinjak napisala za Zarez: „Prvenstveno se radi o autorovu shvaćanju da smo svi pripadnici manjina i da živimo manjinske živote... Živote umjetničkih, književničkih pripadnosti koje smo birali, te nacionalne pripadnosti koju nismo birali, ali su nam jedno jutro rekli da smo probrani i kao takvi – nepodobni... U tom malom, manjinskom romanu ispričana je velika i važna priča.“

Naklada prvog romana ubrzo je prodana, tako da je zagrebački Durieux 2003. godine izdao drugo izdanje, zajedno s pet zbirki Mraovićevih pjesama; treće izdanje isti nakladnik objavio je 2007. godine. Povodom desete obljetnice ovog romana, Miljenko Jergović je napisao da je riječ o sjajnom, velikom zagrebačkom romanu, te da nema nijednog proznog teksta koji vjernije i plastičnije opisuje Zagreb 1991. godine. No, riječ je ustvari o vrlo nepretencioznom romanu, kako je to istakao i Teofil Pančić u Vremenu: „Njegov je romančić tek neambiciozni, ali upečatljivi romaneskni kroki, i kao takav funkcioniše posve dobro, povremeno ostavljajući devastirajuće snažan i potresan dojam, dokazujući tako da i u prozi liričar ostaje liričar...“

Simo Mraović rođen je 1966. godine u Kutini. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je filozofiju, ruski jezik i književnost i kroatistiku. Radio je kao novinar u novinama i na televiziji. Devedesetih godina Simo Mraović postao je jedna od ključnih figura nove hrvatske poezije, njegovih nastupi uživo danas spadaju u zagrebačke urbane legende. Objavio je zbirke pjesama Sezona otrova (Zagreb 1986.), Rimljanima nedostaje milosti (Osijek 1990.), Na zemlji je sjena (Zagreb 1994.), Između usana (Zagreb 1997.), Laku noć Garbo (Zagreb 2001.), Gmünd (Durieux, Zagreb 2004.) i Nula Nula (Prosvjeta, 2006.). Osim zbirki pjesama i spomenutog romana objavio je i dvije zbirke kolumni i knjigu priča. Preminuo je 2008. godine i po vlastitoj želji pokopan u selu Kozarac na Kordunu.

 

James Kelman: Kako je kasno bilo, kako kasno

s engleskoga prevela Selma Dimitrijević (How late it was, how late, 1994.)

V.B.Z.

Roman odlikuje krajnje modernistička manira: pisan je kao unutarnji monolog (u škotskom dijalektu!) glavnog lika Sammyja, bivšeg zatvorenika, čiji sa se životna priča drastično zakomplicira nakon što "krene na pivo i završi slijep". Pokušavajući rekonstruirati trenutke pijanstva i spojiti rijetke bljeskove svoga sjećanja, pretpostavlja da je iznenadni gubitak vida rezultat brutalnog premlaćivanja policije. Bauljajući tako slijep, uskoro će otkriti i neobjašnjiv nestanak Helene, žene s kojom je živio, te će se ubrzo, pod sasvim misterioznim okolnostima, naći uhićen u policijskoj postaji...

Roman je nagrađen prestižnom nagradom Man Booker 1995. godine. Kelman je u nekoliko navrata gostovao u Hrvatskoj, a 2002. godine predstavio je svoj roman na Sajmu knjiga u Puli, te u Umagu. Omiljeni je pisac Fakovaca!

James Kelman (r. 1946.), škotski književnik. Napustio školu u 15. godini, kratko živio u Americi, vratio se 1972., obavljao različite (uglavnom zidarske!) poslove. Piše o ljudima s društvene margine, ali zbog stilske vrsnoće i karakterističnih postupaka (unutarnjih monologa, upotrebe kolokvijalnoga škotskoga govora i sl.), njegovi likovi dosežu simbolično, sveopće značenje. Osim kao romanopisac, vrlo je cijenjen i kao kratkopričaš.

 

Miljenko Jergović: Buick Rivera

Durieux

Buick Rivera je automobil prema kojem glavni junak ovog kratkog romana (podnaslovljenog kao novela!) Hasan Hujdur osjeća veliku privrženost. Radnja se zbiva u američkoj državi Oregon, uglavnom u Toledu. Vuko Šalipur se na prevaru uselio u SAD, te slučajnim susretom upoznao Hasana. Pisac je akcent stavio na psihološki portret ova dva junaka i preko njihovog osobnog konflikta na originalan način ponovno tematizirao ratne sukobe devedesetih godina.

Knjiga je 2003. dobila nagradu Matice hrvatske za književnost i umjetnost August Šenoa. Roman je doživio dva izdanja u Durieuxu, a zatim još jednom u Nakladi Ljevak, 2009. godine. Iste godine pojavilo se i srpsko izdanje (Rende), te bosansko (Šahinpašić), budući da je u toj godini vrlo uspjeli film Gorana Rušinovića , pod nazivom Buick Riviera, osvojio kina u regiji. Roman je imao i izuzetnu međunarodnu recepciju, preveden je na desetak europskih jezika.

Miljenko Jergović (1966.), jedan je od rijetkih pisaca s adresom u Zagrebu koji vjerne i brojne čitatelje ima na cijelom štokavskom području. Rođen je i odrastao u Sarajevu, gdje je diplomirao filozofiju i sociologiju. Godine 1993. seli se u Zagreb. Najplodniji je pisac srednje generacije, golemog opusa. Okušao se u svim književnim rodovima. Pozornost međunarodne književne javnosti postigao je već svojom zbirkom priča „Sarajevo Marlboro“ (1994.), koji neki književni kritičari smatraju prvim važnijem djelom neorealizma, poetike koja je obilježila hrvatsku književnost devedesetih godina (tzv. stvarnosna proza).

 

Jonathan Lethem: Brooklyn bez majke

prevela s engleskog Mirna Čubranić (Motherless Brooklyn, 1999.)

Fraktura

Kriminalistički roman čiji središnji lik detektiv Lionel Essrog boluje od Tourettova sindroma, koji ga tjera da stalno nešto govori, uglavnom nižući slobodne asocijacije i besmislice, brojeći i dodirujući sve oko sebe. Istinski potresen umorstvom svojega suradnika i zaštitnika, on kreće u istragu, koja za njega znači daleko više od  istraživanja samog zločina - on ujedno ponire u vlastiti um, razotkriva Brooklyn, ali i prljave poslove svojega... „Ono po čemu je Lethemov roman zaista intrigantan jest činjenica da je napisan u ja-formi, tj. da pripovjedač na jedvite jade pokušava izmaknuti omči vlastita sindroma... Brooklyn bez majke nije ni posve detektivski, ni posve parodijski roman, nego je to priča o tragičnom junaku, koji igrom slučaja upada u konvenciju pogrešnog žanra, čiji će ga kontekst učiniti komičnim.“ (Ivana Sajko)

Roman je dobio američku Nagradu književnih kritičara (National Book Critics Circle Award) i ubrzo postao kultnom knjigom o životu newyorških ulica, dobrosusjedskim odnosima, prodavaonicama na uglu i supkulturi malih gangstera.

Jonathan Allen Lethem (r. 1964.) odrastao je u Brooklynu i Kansas Cityju. Studirao je na Visokoj školi za glazbu i umjetnosti u New Yorku. Spisateljsku karijeru započeo je kao autor znanstvenofantastičnih priča, piše ih i danas, a s njima je osvojio mnoge važne nagrade SF udruženja. Do sada je objavio čitav niz romana. Djela su mu prevedena na više od dvadeset svjetskih jezika. Živi i piše u Brooklynu.

 

Vedrana Rudan: Uho, grlo, nož

AGM

Roman o pedesetogodišnjoj Tonki Babić koja pred imaginarnom publikom, držeći u ruci daljinski upravljač, govori o svome životu i lažnoj dvojbi između muža Kikija i ljubavnika Mikija. Tonkin život slika je života prosječne suvremene hrvatske žene, onako kako je vidi autorica ove groteskne proze: u braku bez ljubavi i bez iluzija, opterećena ubitačnom banalnošću svakodnevnice, ona je tek djelomično osjetljiva na probleme društva, osobito poratnoga vremena, ne nalazeći sebe ni u hrvatskom ni u srpskom nacionalnom i kulturnom korpusu, bez perspektive, bez nade...

Prvijenac Vedrane Rudan doživio je četiri izdanja u Hrvatskoj, šest u Srbiji i donio joj medijsku popularnost u regiji. Brutalan, crni humor očito je odgovarao ukusu ex-yu publike. Spor oko ove knjige nepovratno je raskolio hrvatsku književnu scenu i najavio niz novih polarizacija tijekom desetljeća koje će se uglavnom ticati upitne književne vrijednosti tržišno i medijski eksponiranih hitova. U slučaju Vedrane Rudan osobni animozitet između vodećih fakovaca Bore Radakovića i Krune Lokotara (urednika ovog romana) kulminirao je upravo pri ovom sporu i doveo do "samoukinuća" FAK-a 2003. godine.

Vedrana Rudan (r. 1949.), hrvatska književnica i novinarka iz Rijeke. Objavila je desetak knjiga proze. Jedna je od najpopularnijih hrvatskih književnica, voljena i osporavana zbog svojih medijskih provokacija i novinskih tekstova.