- Top liste
- 10. prosinca 2018.
Vremeplov: GODINA 2003. u knjigama
Polemika oko romana Vedrane Rudan Uho, grlo, nož, odnosno estradizacije književnosti dovela je 2003. godine do eskalacija animoziteta unutar organizatorskog jezgra FAK-a i do njegovog konačnog raspada. FAK – Festival „A“ književnosti – okupio je tijekom četiri godine svoga trajanja gotovo stotinu književnika iz Hrvatske i Velike Britanije (model klupskog čitanja proznih tekstova pred publikom preuzet je od skupine britanskih pisaca Novi puritanci čiji glavni predstavnici su nastupali na festivalu) i učinila puno na popularizaciji i medijskoj reprezentaciji hrvatske književnosti u novim poslijeratnim uvjetima.
U 2003. godini AGM, Fraktura, Meandar i Durieux ističu se pojačanom produktivnošću. Te izdavačke kuće svakako predstavljaju novi model malih nakladnika koji suvremenim grafičkim dizajnom, nekonvencionalnom promidžbom, hitovima, ali i vrhunskom prijevodnom književnošću pokušavaju naći svoje mjesto na književnom tržištu.
Godinu 2003. obilježavaju burne književne polemike, žestoka omalovažavanja, ali i lucidna i raznovrsna književna kritika. Sve to govori o vrlo intenzivnom književnom životu: uspostavlja se novi kanon, pišu nove povijesti književnosti, sastavljaju nove antologije, izdaju se nove ili prve edicije sabranih djela pisaca čiji opus otvara nove perspektive hrvatskoj književnosti (djela Slavenke Drakulić izdaje Profil International, a Mirka Kovača zaprešićka Fraktura). Kvalitetnu književnu kritiku objavljuju Feral Tribune, Zarez, Vijenac, Globus, Jutarnji list, Novi list, Vjesnik, Večernji list... Književnu kritiku kontinuirano pišu Jagna Pogačnik, Zdravko Zima, Velimir Visković, Helena Sablić Tomić, Strahimir Primorac, Božidar Alajbegović, Tatjana Gromača, Robert Perišić...
Izbor 10 proznih naslova objavljenih u 2003. godini
Thomas Bernhard
WITTGENSTEINOV NEĆAK
s njemačkoga prevela Truda Stamać
(Wittgensteins Neffe, 1982.)
Meandar
Kao i mnogi Bernhardovi romani i Wittgensteinov nećak (s podnaslovom Jedno prijateljstvo) ima beskompromisnog, ogorčenog pripovjedača-eruditu, a dnevnički karakter teksta zavodi nas da roman čitamo u autobiografskom ključu. No, svaki Bernhardov tekst ujedno je i visoko strukturiran, riječ je o ritmiziranoj, zanosnoj prozi koja se svojim formativnim elementima približava glazbi. A iz svijeta klasične glazbe dolaze neki od najdojmljivijih Bernhardovih likova, najpoznatiji među njima svakako je slavni pijanist Glenn Gould (u romanu Gubitnik (Der Untergeher, 1983.)). U ovom romanu pak pripovjedač govori o svom boravku u bolnici: dok on leži na plućnom odjelu, na odjelu za duševne bolesti stacioniran je njegov prijatelj Paul Wittgenstein (1907-1979), nećak slavnog filozofa. Njihovo prijateljstvo razvilo se upravo iz srodnog razumijevanja pojava iz svijeta glazbe. Ganut sudbinom svoga prijatelja, pripovjedač se obrušava na austrijsko (malo)građansko društvo koje genijalne osobe kao što je Paul gura u ludilo. I ovaj roman odlikuje izuzetna filozofičnost, suočavanje s najkompleksnijim vidovima umjetničkog stvaranja, ludila, bolesti i smrti.
Izdavanjem ovog romana, naklada Meandar započela je 2003. godine s izdavanjem prijevoda djela Thomasa Bernharda, što je svakako jedan od najvažnijih izdavačkih projekata prošlog desetljeća u Hrvatskoj. Do 2015. godine izašlo je deset vrhunski dizajniranih svezaka, u prijevodu vodećih hrvatskih prevoditelja s njemačkog, kao što su Truda Stamać, Boris Perić i Sead Muhamedagić. Bernhard je jedan od pisaca koji je najviše utjecao na pisce u regiji: neki od romana mađarskog nobelovca Imrea Kertésza (koji ga je prevodio s njemačkog), hrvatske spisateljice Daše Drndić, srpskih pisaca Davida Albaharija, Svetislava Basare, te crnogorskog Andreja Nikolaidisa neposredno su pod utjecajem austrijskog književnog velikana.
Austrijski pisac Thomas Bernhard (1931-1989) jedan je od najvažnijih pisaca svjetske književnosti nakon II. svjetskog rata. Imao je vrlo teško djetinjstvo: oca nikada nije upoznao, a majka mu je radila kao služavka. Svoju izuzetnu erudiciju duguje djedu koji ga je uveo u svijet filozofije i glazbe i prijateljici Hedwig Stavianicek, starijoj 37 godina, s kojom je živio u Beču od 1957. godine. U književnosti se javlja pedesetih godina, a šezdesetih već dobiva prva priznanja. Među njegova najznačajnija djela spada pet autobiografskih romana Uzrok (Die Ursache, 1975.), Podrum (Der Keller, 1976), Dah (Der Atem, 1978.), Hladnoća. Izolacija (Die Kälte. Eine Isolation, 1981) i Dijete (Ein Kind, 1982.), Wittgensteinov nećak i spomenuti Gubitnik, kao i drama Trg heroja (Heldenplatz, 1988.). Zbog svoje oštre kritike katoličke crkve i austrijskog provincijalizma, Bernhard je izazivao skandale i silna osporavanja, a sam je zabranio posthumno izvođenje svojih drama u Austriji.
Daša Drndić
LEICA FORMAT
Meandar
Roman Daše Drndić Leica format nosi podnaslov fuge; ta višeznačna oznaka svakako cilja i na polifonu, interdiskurzivnu strukturu ovoga teksta, ali istovremeno označava i (čak i grafički) rezove, montažne skokove u nizanju pripovjednih sekvenci. Glavna narativna linija je autobiografska: autorica izravno govori o sukobu s beogradskom društvenom sredinom, o bujajućem srpskom nacionalizmu krajem osamdesetih, da bi najviše prostora posvetila svome novom gradu, Rijeci, i hrvatskom šovinizmu koji skriveno pulsira aktualnom svakodnevicom te jadranske luke. Ova apatridska, bernhardovska linija, produbljuje se u interfereniciji s drugim narativnim linijama: onom koja govori o nacističkim eksperimentima nad zatvorenicima i drugom koja je vezana za Rijeku s početka stoljeća, u vrijeme kada se prijeko te, tada ugarske luke, tisuće i tisuće Europljana upućivalo u neizvjesnost, u Ameriku, u tzv. Novi svijet. Narativne linije na kraju se upliću preko sudbine riječkih liječnika Ludwiga Jakoba Fritza, Franje Kogoja i njegove kćeri, riječke liječnice koju glavna junakinja upoznaje. Kako piše Velimir Visković: „Tako autobiografska priča o posljedicama nacionalističkih ratova iz devedesetih godina dobiva širi povijesni okvir, biva uramljena u obuhvatni prikaz dvadesetog stoljeća i povijesti ljudske okrutnosti i nesnošljivosti.“
Ovo je prvi veliki roman Daše Drndić. Usprkos njegovoj zahtjevnosti i tamnim tonovima, to je ujedno prvi autoričin roman s kojim je privukla pozornost hrvatske, ali i međunarodne književne javnosti. U polemikama oko estradizacije hrvatske književnosti djelo i autorski stav Daše Drndić bio je jaki argument one grupe književnika, kritičara i čitatelja koja se opirala medijskoj pompi što se sve intenzivnije dizala oko vrijednosno tankih književnih uradaka.
Daša Drndić (1946.-2018.) pojavljuje se početkom osamdesetih na srpskoj književnoj sceni, objavljuje dva romana, druži se s Danilom Kišom, Mirkom Kovačem, Filipom Davidom... Do kraja osamdesetih bila je urednica dramskog programa Radio Beograda, ali zbog svog hrvatskog porijekla doživljava raznorazna šikaniranja i emigrira u Kanadu. Od kraja devedesetih živi u Rijeci, objavljuje romane za zagrebačke nakladnike i uključuje se u hrvatski književni život. Počev od romana Leica format njezina međunarodna recepcija samo raste. Danas je ona uz Dubravku Ugrešić najcjenjenija hrvatska spisateljica izvan matičnog jezičnog područja, prijevodi njezinih romana dočekani su s hvalospjevima od strane anglosaksonske, talijanske i njemačke književne kritike.
Jonathan Franzen
Korekcije
(The corrections, 2001.)
s engleskoga prevela Nataša Ozmec
V.B.Z.
Roman Jonathana Franzena od dobrih 650 stranica u originalu (420 u štedljivom hrvatskom izdanju s (pre)sitnim slovima) svakako predstavlja nezaobilazan prag suvremene svjetske književnosti: riječ je o samosvjesnom odmaku od postmodernizma koji u američkoj književnosti predstavljaju Pynchon i DeLillo. Ovo djelo priziva klasike književnog realizma (Tolstoj i Mann su najčešće prozivani), no ponajviše osvaja karakterizacijom svojih junaka koja omogućuje čitatelju dublju identifikaciju. Riječ je o romanu o obitelji Lambert čija se radnja proteže od američkog Srednjeg zapada sa sredine stoljeća do Wall Streeta i istočnoeuropske Litve danas, a čitatelja uvode u zastarjeli svijet građanskih vrlina i seksualnih sklonosti u doba kućnih nadzora i samosvojnih metoda suočavanja s mentalnim bolestima i pohlepom.
Korekcije su posljednjih godina kanonizirane kao jedan od najvažnijih anglosaksonskih romana u prošlom desetljeću. James Wood, jedan od najutjecajnih književnih kritičara današnjice, upozorio je ipak – neosporavajući važnost ovog romana – kako Franzenov roman boluje od pretjeranog žurnalizma i potrebe da se sve vodeće književne poetike isprobaju u jednom romanu. Najzanimljiviji moment u recepciji ovog romana dogodio se kada je u svom otporu spram postmodernističkog elitističkog hermetizma Franzen etiketiran upravo kao elitist u trenutku kada je progunđao nešto protiv činjenice da ga je Oprah Winfrey svrstala među svoje favorite. Po njemu Oprah forsira šund, rekao je dovoljno glasno da se zamjeri vodećoj američkoj promotorki pisaca u medijske zvijezde.
Američki pisac Jonathan Franzen (r. 1959) pojavio se na književnoj sceni krajem osamdesetih s prozom koja je u tematskom fokusu imala disfunkcionalnu obitelj. Iako ga je književna kritika od početka pratila vrlo blagonaklono, tek se s Korekcijama probio u prvi plan američke književnosti; između ostalog roman je dobio i jednu od najvažnijih književnih nagrada: National Book Award. Nakon uspjeha Korekcija pozornost književne publike održava tjeskobnim esejističko-memoarskim tekstovima, da bi se 2010. godine ponovo pojavio s velikim romanom, pod nazivom Sloboda (The freedom).
Miljenko Jergović
Dvori od oraha
Durieux
Romanom Dvori od oraha Jergović na gotovo 700 stranica pokazuje svu raskoš svoga književnog talenta; pokazuje između ostalog i da je sposoban napustiti autobiografski, bosanski milje svoje dosadašnje proze i napisati uvjerljiv roman koje obuhvata cijelo XX. stoljeće i proteže se od Dubrovnika do Pariza. U romanu je riječ o povijesti dvaju obitelji - Delavale i Sikirić. Priča se odmotava unatrag, od današnjih dana, počevši sa smrću Regine Delavale (rođene Sikirić), da bi nas autor kroz petnaest poglavlja odveo sve do 1905. godine, do godine Regininog rođenja. Riječ je o pokušaju da se kroz intimni svijet pripadnika ovih obitelji višeslojno osvijetli/osjenči turbulentna povijest Balkana u XX. stoljeću.
Miljenko Jergović (r. 1966) jedan je od rijetkih hrvatskih pisaca čije se knjige čitaju i traže na području cijele bivše Jugoslavije. Odrastao je u Sarajevu, a od 1993. godine živi u Zagrebu. Njegov opus već sada zauzima nekoliko knjižnih polica. Već svojom prvom zbirkom priča Sarajevo Marlboro (1994.) privukao je pozornost međunarodne književne javnosti. U okvirima hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti to djelo predstavlja jedno od najvrednijih ostvarenja neorealizma (tzv. stvarnosne književnosti).
Ian McEwan
Okajanje
(Atonement, 2001.)
s engleskog preveo Dragan Koruga
(Celeber)
Na početku ljetnih praznika pred izbijanje drugog svjetskog rata, na imanju engleske dobrostojeće obitelji, prazničnu idiličnost raspršuje nemio događaj. Trinaestogodišnja Briony, djevojčica bujne mašte i spisateljskih ambicija, neosnovano optužuje Robbija, dečka svoje starije sestre Cecilije, inače sina obiteljske sluškinje za silovanje maloljetne sestrične Lole. Tim izmišljenim iskazom ona mijenja tok njegove, ali i sestrine sudbine. Robbi provodi nekoliko godina u zatvoru, zatim i u ratu. Snagu za preživljavanje tih teških godina omogućuje mu ljubav koju osjeća spram Cecilije. Briony, s druge strane, spoznavši veličinu zlodjela koje je počinila, pokušava se iskupiti ispisujući stranice romana u kojemu priznaje svoj grijeh.
Jedan od najuspjelijih McEwanovih ispreplitanja klasnih sukoba i erotskih tenzija. Magazin Time proglasio je Okajanje najboljim romanom godine i uvrstio ga kasnije na listu 100 najboljih britanskih romana napisanih nakon 1923. godine. Dodatnoj popularnosti knjige doprinio je vrlo uspjeli, istoimeni film Joea Wrighta iz 2007. godine.
Ian McEwan (r. 1948.) jedan je od najcjenjenijih britanskih pisaca danas. Na književnoj sceni se pojavio s sredinom sedamdesetim vrlo mračnim, gotovo perverznim zapletima, zbog kojih je nazvan Ian Macabre. Njegov prvi roman Betonski vrt (The cement garden, 1978.) objavljen je u poznatoj hrvatskoj biblioteci Hit 1984. godine i već od onda McEwan ima svoju vjernu hrvatsku publiku. Objavio je petnaestak romana od kojih izdvajamo sljedeće naslove: Utjeha stranca (The comfort of strangers, 1981.), Amsterdam (1998.) i Subota (Saturday, 2005.).
Marinko Koščec
Wonderland
V.B.Z.
Wonderland, treći Koščecov roman satira je na akademske prilike u Hrvatskoj. Četrdesetogodišnji profesor koji sa trudnom suprugom živi kod njezinih roditelja, mašta o erotskim pustolovinama s mladim studenticama kojima predaje. Maštarije kao jedino mjesto privatnosti i slobode koje mu je ostalo izmjenjuju se sa stvarnim situacijama karakterističnim za postranzicijsku Hrvatsku: korupcija, ruralizacija društva, tajkunizacija...
Koščec je kao profesor francuske književnosti na Filozofskom faksu u Zagrebu imao popriličnih problema sa svojim kolegama i nadređenima zbog ove knjige. Roman je svojim radikalnim cinizmom dirnuo u neke akademske i društvene tabue. Zbog naglašene refleksivnosti glavnog junaka neki kritičari su ovaj Koščecov tekst nazvali neoegzistencijalnim romanom. Wonderland je 2003. godine podijelio nagradu V.B.Z.-a s beogradskom spisateljicom Jelenom Marković za najbolji roman.
Marinko Koščec (r. 1967.) nagrađivani je hrvatski romanopisac. Književnost je magistrirao u Parizu. Na književnoj sceni javlja se krajem devedesetih. Do 2016. objavio je sedam romana.
Andrej Nikolaidis
Mimesis
Durieux
Konstantin Teofilis leži i treba se odlučiti hoće li otići iz svoje nepodnošljive sredine i situacije, na avion, djevojci koja ga zove u Obećanu zemlju, ili će ostati u Sarajevu na godišnjici mature. U toj se dvojbi prevrće po krevetu i pripovijeda o našim ljudima i krajevima... Priča o ovom balkanskom Oblomovu obogaćena je i s autobiografskim uplitanjem obiteljske povijesti Nikolaidisa, odnosno Teofilisa, koji su kao grčki doseljenici došli na Jadran. Čitatelja međutim najviše pogađaju Konstantinove opservacije o devedesetima, koje se duhovite, hrabre i provokativne i zbog kojih autor i danas u Crnoj Gori, a još više u Srbiji ima problema s tzv. političkom javnošću.
U suradnji s Otvorenim kulturnim forumom iz Cetinja, zagrebački nakladnik Durieux otkrio je početkom prošlog desetljeća hrvatskoj publici prozu mladih crnogorskih pisaca Andreja Nikolaidisa, Ognjena Spahića i Balše Brkovića. Oduševljenje je bilo toliko da je Dean Duda, jedan od najvažnijih hrvatskih književnih analitičara, rekao: 3:0 za Nikolaidisa protiv hrvatske književnosti!
Andrej Nikolaidis (r. 1974.) odrastao je u Sarajevu. Od 1991. godine živi u Ulcinju, u Crnoj Gori. Izrazito angažiran publicist na području cijele regije, osobito u razotkrivanju ratno-huškačke politike srpskih i crnogorskih političara. Mimezis je prvi u nizu njegovih hvaljenih romana u kojima križa autobiografiju, britke političke opservacije i antropološki pesimizam. Za roman Sin (2006.) dobio je nagradu Europske unije za književnost.
Boris Dežulović:
Christkind
Durieux
Radnja romana odvija se krajem devetnaestog stoljeća u austrijskom pansionu u kojem se okuplja kozmopolitsko društvo iz različitih krajeva svijeta. To je vrijeme rasta rasne i nacionalne nesnošljivosti u kome se sukobe židovske cionističke ideje s jedne i otvorena nesnošljivost spram Židova s druge strane. Čitatelj postupno otkriva da glavni junak i pripovjedač romana pripada drugom vremenu i da dolazi iz budućnosti s posebnim zadatkom: da ubojstvom osmogodišnjeg dječaka spriječi najveće Zlo XX. stoljeća, Zlo koje nosi ime Adolf Hitler.
Ovaj roman svakako je najveće iznenađenje na hrvatskoj književnoj sceni 2003. godine. Naime, svi poklonici tjednika Feral Tribune dobro su znali kako su Viktor Ivančić, Predrag Lucić i Boris Dežulović - vodeća trojka koja se okitila i skraćenicom Viva Ludež! - virtuozi našeg jezika, ali ipak rijetko tko je očekivao ovakvo suptilno, promišljeno, interžanrovsko književno djelo koje postavlja najteža pitanja: kako nastaje Zlo i kako spriječiti njegovu eskalaciju. Dežulović je za ovaj roman nagrađen Nagradom Jutarnjeg lista.
Boris Dežulović (r. 1964.) splitski je novinar i književnik, danas s adresom u Beogradu. S Ivančićem i Lucićem pokrenuo je legendarni tjednik Feral Tribune, koji je svojom beskompromisnom satiričnošću obilježio hrvatski medijski prostor devedesetih. Jedan od najcjenjenijih i najčitanijih novinara na području bivše Jugoslavije, poznat po ironičnim, začudno duhovitim i lucidnim kolumnama. Do 2007. godine vrlo uspješno isprobao je nekoliko književnih rodova: objavio je zbirku pjesama Pjesme iz Lore (2005.), roman Jebo sad hiljadu dinara (2005.) i zbirku priča Poglavnikova bakterija (2007.)
Imre Kertész
Čovjek bez sudbine
(Sorstalanság, 1975.)
prevela s mađarskog Xénia Detoni
Fraktura
Mađarski Nobelovac Imre Kertész deportiran je kao četrnaestogodišnjak iz rodne Budimpešte u Auschwitz, a zatim u Buchenwald. Svoj prvi roman Čovjek bez sudbine piše od 1960. do 1973. godine, no kada se napokon pojavio 1975. godine, ne nailazi na širu recepciju. Roman je pisao polazeći od vlastitog iskustva, ali on je mnogo više od potresnih memoara. Naime, deportacija iz Budimpešte i žrvanj koncentracijski logora minuciozno su prikazani kroz perspektivu i unutarnje transformacije glavnog junaka petnaestogodišnjeg Gyurija Kövesa. Upravo zahvaljujući toj perspektivi, čitatelj može proživjeti i osvijestiti nepojmljivu stravu Holokausta, pred kojom kapitulira i jezik i razum. Raspršivanje Kövesovih iluzija o Njemačkoj, Nijemcima, ali i o svakom totalitarnom režimu, pa čak i o vlastitom identitetu, ispripovijedano je analitički, uz niz psiholoških i filozofskih uvida, koji su i danas aktualni.
Godina 2003. predstavlja prag u međunarodnoj recepciji mađarske književnosti jer se u toj godini pojavljuju brojni prijevodi suvremenih mađarskih pisaca, zahvaljujući velikoj medijskoj pozornosti koju je izazvala dodjela Nobelove nagrade za književnost Kertészu 10. prosinca 2002. godine. Mađarski pisci i književni agenti uspjeli su kvalitetom i brojnim prijevodima zadržati tu pozornost međunarodne javnosti do danas: po svom ugledu uz Kertésza sam vrh svjetske književnosti danas čine Nádas, Esterházy, Bodor i Krasznahorkai, a posthumno je otkrivena i izuzetna vrijednost proznih djela Máraija, Antala Szerba i Kosztolányija. Hrvatska publika je zahvaljujući kontinuiranom prevođenju Xénije Detoni mogla upoznati veliki dio njegovog opusa – do 2009. godine Fraktura je izdala desetak njegovih knjiga! Zanimljiv je i slučaj srpskog prijevoda ovog romana: veliki novosadski pisac Aleksandar Tišma (1924.-2003.) preveo je ovaj roman (pod nazivom Besudbinstvo) na srpski jezik prije nego što je Kertész dobio Nobela – ali nije mogao naći izdavača!
Imre Kertész (1929.-2016.), mađarski književnik židovskog porijekla. Tek krajem osamdesetih godina, usporedo s njemačkim prijevodima, Kertészov opus doživljava dostojnu recepciju. Najprevođenija je njegova romaneskna tetralogija koju osim spomenutog prvog romana čine: Fijasko (A kudarc, 1988.), Kadiš za nerođeno dijete (Kaddis a meg nem született gyermekért, 1990.) i Likvidacija (Felszámolás, 2003.). Godine 2009. Kertészu je dijagnosticirana Parkinsova bolest i on se povlači iz književne javnosti. Svoju po svemu sudeći oproštajnu knjigu Posljednja krčma (A végső kocsma) objavio je 2014. godine. Kertész je nakon Nobela imao niz sporova s mađarskom javnošću, koju je kritizirao zbog nacionalizma i antisemitizma, pa se čak na jedno duže vrijeme demonstrativno preselio u Berlin. Zbog bolesti se 2012. godine vratio u Budimpeštu, a 2014. godine uručena mu je najviša državna nagrada Orden ugarskog kralja Svetog Stjepana.
Renato Baretić
Osmi povjerenik
AGM
Prvi roman Renata Baretića satirična je alegorija na tranzicijske prilike u Hrvatskoj. Priča je to o mladom perspektivnom političaru kojemu konkurencija smješta aferu, zbog čega ga premijer sklanja od javnosti i šalje na najudaljeniji naseljeni hrvatski otok Trećić. On tamo dolazi kao osmi povjerenik vlade koji treba organizirati izbore i lokalnu vlast. No, zajednica i bez vlasti sjajno funkcionira! Baretić vrlo umješno povezuje reference iz povijesti književnosti s motivima žanrova popularne kulture. Ipak, najviše fascinira njegova jezična inventivnost: Baretić je izmislio novo otočko narječje!
Osmi povjerenik je dobivši nagrade Gjalski, Vladimir Nazor, August Šenoa, Ivan Goran Kovačić i Kiklop za najbolju proznu knjigu postao jedna od najnagrađivanijih hrvatskih knjiga. Osim što je oduševio struku i kritiku, Osmi povjerenik je osvojio je i publiku: po prodavanosti i čitanosti u hrvatskim knjižnicima rijetko se koja poslijeratna hrvatska knjiga do danas može mjeriti s Baretićevim romanom.
Osmi povjerenik prozni je prvijenac Renata Baretića (r. 1963.), autora još dvaju romana Pričaj mi o njoj (2006.) i Hotel Grand (2008.), te dviju zbirki poezije i zbirke novinskih kolumni.