- Preporučujemo Top liste
- 7. srpnja 2021.
VREMEPLOV: godina 2004. u knjigama
(iz časopisa Nova riječ, god. 4, br. 1-2, 2016.; skraćena verzija teksta)
Godinu 2004. svakako je obilježio fenomen „kiosk izdavaštva“: službenici, studenti, umirovljenici… čekali su u redu na svoj besplatni primjerak romana „Ime ruže“ Umberta Eca, kojim je pokrenuta edicija Jutarnjeg lista „XX. stoljeće“. Loše uvezani, stari hrvatski prijevodi klasika moderne književnosti (od 30 naslova koji su u toj ediciji izašli 2004. godine, od naših autora bili su zastupljeni samo Miroslav Krleža, Ivo Andrić i Miljenko Jergović), kupovali su se naveliko uz novine, samo zbog medijske pompe i, prije svega, zato što su knjige bile jeftine (29,00 kuna + cijena novina). Osim spomenutih 30 naslova, uz Jutarnji se moglo kupiti još dvadesetak klasika svjetske književnosti (biblioteka Jutarnjeg lista „Najveća djela“), a postupno se u kiosk prodaju knjiga uključuju sve veće hrvatske medijske kuće, od kojih je u početku osobito produktivan Večernji list (samo u 2004. godini gotovo 50 naslova, među kojima pretežu hrvatski klasici). Medijske kuće reklamiraju ovu prodaju kao humanitarnu akciju od nacionalnog značaja, iako se, istovremeno, ista kiosk-prodaja odvija u mnogim okolnim zemljama (u Srbiji i Sloveniji, na primjer; čak se i dio knjiga za sva tri tržišta tiskaju u istim tiskarama u Španjolskoj, Austriji ili Sloveniji). Ove knjige zatim jedno vrijeme stoje po kućnim regalima (kao sindikalni kompleti knjiga u socijalistička vremena), a onda se, nepročitane, poklanjaju knjižnicama ili bacaju u stari papir. Dugoročno, kiosk-izdavaštvo negativno će djelovati na hrvatsko nakladništvo, a pogotovo na knjižarstvo.
Potpuno novi fenomen koji dovodi u pitanje budućnost tradicionalnog nakladništva predstavlja snažni razvoj digitalne sfere, odnosno elektroničke književnosti. Upravo je 2004. godine pokrenut internetski servis blog.hr, koji između ostalog potiče i razvoj tzv. „blogerske književnosti“. Blogovi pružaju mogućnost neafirmiranim autorima za objavljivanje književnih tekstova bez „posrednika“ (urednika, časopisa, nakladnika…) i potencijalno velik krug čitatelja i brzo stjecanje popularnosti. Sljedećih godina urednici velikih nakladničkih kuća upravo će u blogosferi tragati za novim književnim talentima.
Usporedba 2003. i 2004. nakladničke godine, koju je zagrebački kulturni magazin „Op.a“ proveo u broju objavljenom u kolovozu 2005. godine, pokazuje nam egzaktno negativne tendencije koje će tek sljedećih godina uzeti maha. Novih naslova je za 5,51% manje: 2003. objavljeno je 2.942 naslova, a 2004. godine 2.780. Prilagođavanje književne produkcije tržištu naznačuje i pad izvornih (hrvatskih) naslova za čak 18,12%, dok broj prijevoda s engleskog i dalje raste (za 5,97% naspram 2003. godine). Smanjio se i broj nakladnika, sa 621 na 519 (pad za 16,12%). Povećava se razlika između velikih i malih nakladnika: Algoritam, V.B.Z., Profil international, Školska knjiga i Mozaik knjiga zapošljavaju gotovo polovicu djelatnika u nakladništvu i knjižarstvu u Hrvatskoj i povećavaju proizvodnju, dok amaterski nakladnici odustaju od „tržišne utakmice“.
U istom broju magazina „Op.a“ nalazimo i intrigantnu usporedbu hrvatskog i srpskog nakladništva, koja nam pruža nove uvide u specifičnosti hrvatskog tržišta knjiga. Po broju nakladnika i produkciji srpsko tržište je gotovo dvostruko veće, ali osim Narodne knjige nijedan srpski nakladnik ne zapošljava u 2004. godini više od 100 djelatnika što je u Hrvatskoj slučaj s gore spomenutih 5 nakladnika. Prosječna srpska knjiga jeftinija je čak za 10 eura od hrvatske, a i troškovi tiskanja su dvostruko manji. Osnovna razlika je međutim u državnoj potpori: hrvatsko Ministarstvo kulture otkupilo je dvostruko više naslova od nakladnika (1.480 naspram srpskih 603), a ta se razlika, s obzirom na hrvatsku cijenu knjiga, još više povećava kada se otkup knjiga u 2004. godini izrazi u eurima: hrvatskih 2.925.340 eura naspram srpskih 429.511 eura, što je šest puta više s hrvatske strane!!!
Godina 2004. bila je siromašna po prodaji, ali i po kvaliteti hrvatskih književnih naslova. Prodaju se dobro posljednji romani hrvatskih pisaca iz prethodne, 2003. godine (Baretić, Jergović, Ante Tomić), ali je ta prodaja potpuno u sjeni „Da Vincijevog koda“ Dana Browna…
Po prvi put su nakon rata izdanja pisaca iz regije privukla veću pozornost hrvatske književne javnosti, pa naš izbor započinjemo Hemonom, Šehićem i Spahićem.
Aleksandar Hemon:
ČOVJEK BEZ PROŠLOSTI
s engleskog preveo Luka Bekavac
(Nowhere man, 2002)
V.B.Z.
U ovom romanu o sudbini Hemonovog antijunaka Jozefa Proneka, bosanskog izbjeglice, pričaju njegovi prijatelji i/ili očevici, a pri tom se mogu izdvojiti tri zasebne cjeline. U prvoj se govori o Pronekovom odrastanju u Sarajevu osamdesetih, u drugoj se Pronek, kao pripadnik ukrajinske manjine zatječe na stipendiji u Kijevu tijekom antidemokratskog udara u Moskvi, a u trećoj je Pronek imigrant u SAD-u koji za Greenpeace prikuplja novčane priloge po kućama. Roman završava borhesovskom novelom o ruskom ''bijelom'' časniku Jevgeniju Picku i njegovim pustolovinama po Harbinu i Shanghaiju početkom stoljeća. Hemon je majstor kratkih proznih formi, a u ovom romanu po prvi put gradi složeniju pripovjednu strukturu koja na originalan način povezuje različite pripovjedače, razdoblja i kontinente.
Roman "Čovjek bez prošlosti", prva je knjiga Aleksandra Hemona u potpunosti osmišljena i napisana na engleskom jeziku. Maestralni stilist, Hemon je u SAD-u slavljen kao novi Nabokov. U ovom romanu autor duhovito i lucidno razotkriva i ismijava hrpu kulturalnih stereotipa na relaciji Istok-Zapad. Roman uvjerljivo reprezentira kompleksnost i kontradiktornost osobnog identiteta suvremenog čovjeka. Knjiga je 2003. godine ušla u finale nagrade National Book Critics Circle Award, jedne od najuglednijih američkih nagrada danas.
Aleksandar Hemon (Sarajevo, 1964.) danas je najpoznatiji pisac s područja bivše Jugoslavije, miljenik američke književne kritike. Od 1992. godine živi u Chicagu, od 1995. godine piše na engleskom jeziku.
Faruk Šehić:
POD PRITISKOM
Naklada Zoro
Zbirka priča „Pod pritiskom“ otkrila je Šehićev književni talent punom snagom. Već se to dalo naslutiti iz zbirke poezije „Hit depo“ (2003), ali „Pod pritiskom“ je knjiga nakon koje se proširio potresni muk, a odmah zatim oduševljenje šire književne javnosti. S neposrednim i dugotrajnim ratni(čki)m iskustvom Šehić se uspio izboriti neoavangardističkim književnim jezikom, neprestano dovodeći prozu do ruba poezije. Pri tome ne mislimo na ekspresionističku slikovnost, nego na isprekidanu, poremećenu vizuru nekoga tko je već odletio u zrak, ali se kojim čudom nalazi među nama, govori nam, tuguje i protestira. Zagrebačko izdanje cjelokupnih Šehićevih objavio je Durieux 2007. godine.
Faruk Šehić (Bihać, 1970.) jedan od vodećih pisaca jugoslavenske „pregažene generacije“. Do izbijanja rata u Bosni i Hercegovini studirao je na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, da bi se početkom rata, u travnju 1992, dobrovoljno priključio Armiji BiH. U ratu je vodio jedinicu od 130 ljudi u činu poručnika. Jedanput je teško ranjen. Nakon rata studirao je književnost, posvetio se literaturi i prve radove objavio 1998.
Ognjen Spahić:
HANSENOVA DJECA
Durieux
„Hansenova djeca“ roman je o sudbini dvojice gubavaca, zatočenika u posljednjem europskom leprozorijumu na jugu Rumunjske u vrijeme pobune protiv Nikolaeia Ceausescua 1989. godine. No, iako su gubavci formalno izolirani i izopćeni zbog svoje zaraze, na svojevrstan način zaraženi su i svi vanjski slojevi društva: seljaci, radnici i dakako, policajci. Naime, kako piše u svom prikazu Rade Dragojević u Zarezu: „Svi oni zajedno, zaraženi su svim mogućim strahovima, od kojih nikako nije mali onaj od kolonije leproznih.“ Spahić je hrvatsku književnu publiku oduševio vještim vođenjem radnje, eruditivnošću i prije svega svježom i inventivnom figurativnošću svoga jezika.
Ognjen Spahić (Podgorica, 1977.) jedan je od najvažnijih predstavnika novog vala crnogorske književnosti.
Kurt Vonnegut:
MODROBRADI
s engleskoga prevela Petra Mrduljaš
(Bluebeard, 1987.)
Profil International
Fikcionalna autobiografija nepostojećeg slikara Raba Karabekiana o njegovoj ulozi u povijesti američkoga apstraktnog ekspresionizma. Rabo Karabekian, koji je slikao s Rothkom i Pollockom, ipak nije zabilježen u povijesti umjetnosti, jer je boja koju je upotrebljavao za svoje radove nakon nekog vremena - otpala, ostavljajući galerijama djevičanski čista platna. I sada, u poznim godinama, u miru ogromne vile koja mu je ostala iza smrti druge supruge, Rabo ispisuje svoju autobiografiju...
Ta imaginarna autobiografija zapravo govori o Vonnegutovu satiričnom obračunu s modernim slikarstvom; u njoj se na intrigantan način promišljaju pojmovi slave, umjetnosti i individualnog talenta. U romanu, ipak, ima i dosta stvarnih autobiografskih motiva: Vonnegut je i sam je bio u njemačkom zarobljeništvu za Drugog svjetskog rata, bavio se slikarstvom i kiparstvom, otac mu je doživio financijski krah za Velike depresije...
Suvremeni američki prozaist Kurt Vonnegut (1922-2007) autor je brojnih romana, a svjetsku je slavu stekao romanom "Klaonica pet" (Slaughterhouse-Five, 1969.), koji se drži jednim od vrhunskih ostvarenja svjetske antiratne proze dvadesetog stoljeća. Vonnegut je stekao ugled pisca koji se već šezdesetih godina udaljava od tada vladajućeg elitizma uvođenjem književne tehnike koja će nešto kasnije obilježiti postmodernizam.
Dubravka Ugrešić:
MINISTARSTVO BOLI
Faust Vrančić
Radnja romana zbiva se u Amsterdamu, među grupicom mladih ljudi izbjeglih iz bivše Jugoslavije. Okupljaju se na sveučilištu koje pohađaju uglavnom zato jer im je za ostanak u stranoj zemlji potreban dokument, odnosno status studenta. Na toj podlozi nižu se motivi: egzil, rekonvalescencija emigranata, ljudi koji traže mir nakon što su izgubili dosadašnji život, tanka linija između nostalgije i depresije, jezik i književnosti, ljubav i tuga... Autoričinim riječima: „Riječ je o ljubavnom romanu sa sretnim završetkom čija se radnja događa u Amsterdamu tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji. Priča je to o ljubavi s političkom pozadinom ili o politici s ljubavnom pozadinom, jer glavni su likovi romana ljudi s prostora bivše Jugoslavije koje je 'bolest rata' dislocirala, odnosno, dovela ih u drugu zemlju. Kroz roman pratimo njihove pokušaje snalaženja, razmišljanja, međusobne odnose.“
Dubravka Ugrešić (1949) jedna je od najcjenjenijih hrvatskih književnica u svijetu.
Pascal Quignard:
SVA JUTRA OVOGA SVIJETA
s francuskoga preveli Saša Sirovec i Zlatko Wurzberg
(Tous les matins du monde, 1991.)
Pelago
Roman u kojem se isprepleću sudbine dvojice glazbenika iz osamnaestog stoljeća - gotovo nepoznatog učitelja viole Sainte Colombea i njegova, u svoje vrijeme slavnog, učenika Marina Maraisa. Nakon smrti supruge, Sainte Colombe se povlači od svijeta i posvećuje glazbi koja za njega predstavlja utješni razgovor s onostranim. Maraisa, međutim, životni put vodi na dvor Louisa XIV, prema sjaju i slavi... Suprotstavljajući priče ovih dvaju likova, autor tematizira odnos umjetnosti i ljudske egzistencije.
Pascal Quignard (1948.) francuski je književnik. Završio je studij filozofije u Nanterru. Od 1969. urednik u izdavačkoj kući Gallimard, potom član izdavačkog odbora. Od 1994. posvetio se isključivo književnom radu. Publici francuskog govornog područja privlači romanima „Salon u Wurtembergu“ (1986.), „Stubišta Chamborda“ (1989.) i „Sva jutra ovoga svijeta“, prema kojem je Alain Corneau 1991. snimio istoimeni film (za glazbu u filmu bio je zadužen jedan od najvažnijih živućih izvođača rane glazbe, Jordi Savall). Za roman „Terasa u Rimu“ dobio je Veliku nagradu za roman Francuske Akademije 2000. godine, a za „Lutajuće sjene“ Nagradu Goncourt 2002. godine. Quignard je inače i violončelist i jedan od osnivača Festivala opere i baroknog kazališta u Versaillesu.
Gajto Gazdanov:
VEČER KOD CLAIRE
s ruskoga prevela Irena Lukšić
(Вечер у Клэр, 1929.)
Disput
Večer kod Claire je najpoznatiji i najcjenjeniji roman Gajta Gazdanova. Riječ je o kratkom romanu koji tematizira ljubav između zrele žene i mladića, Claire i Kolje Sosedova, koji se nakon mnogo godina ponovno susreću u Parizu. Njihova tajnovita intimnost pozadina je za prikaz Rusije nakon revolucije, koji se nazire kroz prizmu osobnih sjećanja i sudbinu glavnoga lika, osuđenog na život u tuđini. Reminiscencije na život prije emigracije - djetinjstvo, školovanje i pristupanje bijelima u ratu protiv boljševika postaju okosnica priče koja, iako slijedi određen kronološki tijek, biva ispričana kroz razlomljenu, modernu vizuru
Davne 1932. godine roman je trebao biti objavljen u Zabavnoj biblioteci Nikole Andrića, ali iz nepoznatih razloga nije i rukopis se smatra nestalim. Zanimljivo je da je prvo izdanje ovoga romana, a prema njemu i sva ostala ruska te prijevodi na svjetske jezike, predstavljaju „Večer kod Claire“ sa sretnim završetkom. Ovo ispravljeno izdanje donosi roman onako kako ga je Gazdanov zamislio – s nesretnim završetkom!
Gajto Gazdanov (Georgij Ivanovič, 1903.-1971.) kultni je pisac ruske emigrantske književnosti 20. stoljeća. Kad je 1923. stigao u Pariz već je u životnom iskustvo imao i ratovanje protiv boljševika, i vihore emigracije, i smrt oca te dviju sestara. Gazdanov je u Parizu godinama radio kao noćni taksist. Za vrijeme II. svjetskog rata sudjelovao je u Pokretu otpora. Kasnije radi kao pariški dopisnik i urednik ruske redakcije američke radio-stanice Sloboda iz Münchena. Napisao je devet romana. U Hrvatskoj su mu objavljene tri knjige, dok su mu u Srbiji izašla sabrana djela u tri toma (Paideia, 2003-2004.)
Tatjana Gromača:
CRNAC
Durieux
Roman „Crnac“ sastavljen je od 138 kratkih poglavlja (od desetak redaka do stranice i pol) koji donose statične fragmente i izdvojene slike iz života junakinje (iskazi u Ja formi), dok tek poneke rijetke, ulančane tvore zaokruženi fabularni niz. Gromača je odrasla u Sisku (jedno sisačko naselje zove se „Crnac“!), te je ova njezina knjiga, kao i cijeli njezin književni opus dosada, prožeta autobiografskim elementima. U predgrađu provincijskog grada poznatog po teškoj industriji, dijete odrasta okruženo siromaštvom, provincijalizmom i egzistencijalnom prazninom. No, ni odlazak na studij u veliki grad ne mijenja ništa… praznina je samo blještavije zapakirana. Prema romanu „Crnac“ riječki je HNK, godine 2009., postavio nagrađivanu predstavu.
Tatjana Gromača (Sisak, 1971.), hrvatska je spisateljica i novinarka. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je studij komparativne književnosti i filozofije. Od godine 2000. živi u Istri, u Puli. Njezin roman „Božanska dječica“ (2012.) dobio je najveća priznanja u Hrvatskoj: nagradu Ministarstva kulture RH Vladimir Nazor i nagradu za najbolje prozno djelo Jutarnjeg lista.
Orhan Pamuk:
ZOVEM SE CRVENA
preveli s turskoga Ekrem Čaušević i Marta Andrić
(Benim Adım Kırmızı, 1998)
Vuković&Runjić
Istanbul, šesnaesto stoljeće. Izvan zidina raskošnog dvora caruju siromaštvo, kuga, nemoral i nespokoj. To, dakako, ne priječi Sultana da naruči knjigu u slavu svoje vladavine koja će prikazati svu veličinu Otomanskog carstva. U tu svrhu on daje nalog Tetku Efendiji da okupi najbolje iluminatore u zemlji, čija je tajna zadaća da oslikaju knjigu u stilu tadašnjih europskih majstora. No kako se figurativna umjetnost smatrala povredom islama, ta narudžba nije lišena opasnosti za izvršitelje, zbog čega nijedan iluminator ne smije vidjeti knjigu u cijelosti.
Problemi počinju kada jedan od minijaturista nestane, a Sultan zatraži da se njegova smrt rasvijetli za tri dana… Roman predstavlja splet tajnovitih ubojstava i ljubavi, preispitivanja religije i filozofije, suočavanja Istoka i Zapada. Svako novo poglavlje pripovijeda drugi lik romana.
Roman Zovem se Crvena, zahvaljujući Nobelovoj nagradi (2006.), odličnome prijevodu (Čaušević i Andrić su najugledniji hrvatski turkolozi), te kontinuiranom prevođenju Pamukovih romana, zadržao je veliku čitanost u Hrvatskoj sve do danas. Riječ je u svakom slučaju jednom od najprodavanijih (oko 15.000 primjeraka!) i najčitanijih hrvatskih prijevoda prošlog desetljeća. Pamuk je 2004. godine gostovao na Sajmu knjiga u Puli, 8. 12. 2004., gdje su ga predstavili prevoditelji Ekrem Čaušević i Marta Andrić te urednica Milana Vuković Runjić. U Srbiji Pamukova djela redovito objavljuje Geopoetika.
Orhan Pamuk (1952.), najistaknutiji je suvremeni turski romanopisac, autor desetak romana, a djela su mu prevedena na više od dvadeset jezika.
Zoran Malkoč:
KAO KAD PROGUTAŠ BRDO BALONA
V.B.Z.
Prvijenac Zorana Malkoča roman je o slavonskim marginalcima koji svoj život trate u nečinjenju, razornoj melankoliji, koju pak histerično smjenjuje bunt prividnog aktivizma. Malkočev landarajući (anti)junak utjelovljuje kontradikcije moderne Slavonije.
Zoran Malkoč, rođen 1967. u Novoj Gradiški. Njegov roman Roki Raketa (2014.) dobitnik je Tportalove književne nagrade za najbolji hrvatskih roman