Zemlja (1930.)

Zemlja (1930), SSSR, c/b, 75 min (postoji i verzija od oko 55 min), nijemi, VUFKU, r., sc. i montaža: Aleksandr Dovženko, df.: Danil Demutski, ul.: Stepan Škurat (Trubenko Opanas), Semjon Svašenko (Vasilij, njegov sin), Nikolaj Nademski (djed Semjon), Jelena Maksimova (Natalija, Vasilijeva zaručnica), P. Masoha (Homa), I. Franko (kulak Arhip Belokon, Homin otac), Julija Solnceva (Vasilijeva sestra).

Sovjetska Ukrajina. Mladi i vitalni Vasilij predvodnik je kolektivizacije i mehanizacije u svojem selu. Njegova nastojanja nailaze na oduševljen odjek, što u mjesnih kulaka izazove nevjericu. Kulački sin Homa mučke ubije Vasilija, kojemu seljani priređuju nekršćanski sprovod.

Iako Dovženkov posljednji nij. film ima izrazit ideološki naboj, sovj. mu je kritika bila nesklona smatrajući da lirizam ometa jasnoću priče i poruke te da je film suviše univerzalno i filozofski usmjeren, umjesto da se usredotoči na konkretne probleme kolektivizacije na selu. Posebno ga je napao pjesnik J. Pridvorov, čiji je tekst Filozofi, objavljen u Izvjestiji, šokirao redatelja i rezultirao izbacivanjem nekih spornih prizora (uriniranje seljaka u pregrijani hladnjak traktora, histerično oplakivanje ubijenog Vasilija od strane njegove gole zaručnice). Dovženko je, naime, jednostavnu i ideološki podobnu priču, koja se više naslanjala na avangardistički zanos izgradnje novog načina života nego na režimska stremljenja, uvelike prevladao svojim (gotovo) panteističkim doživljajem svijeta. Film slavi suživot i isprepletanje čovjeka i prirode, ističući njihovu povezanost ne samo kroz njezinu nužnost za čovjeka (prirodna dobra kao izvor opstanka), nego i kroz ciklus rađanja i smrti istovjetan kod čovjeka i prirode. Kritika je primijetila kako se, za razliku od Ejzenštejna u Starom i novom (1929), gdje čovjek sebi podvrgava prirodu, kod Dovženka čovjek s prirodom stapa. To je očito u prizoru kada djed, mirno očekujući smrt, sretno zagrize jabuku, kao i u sceni sprovoda, kada grana jabuke dotakne lice mrtvog Vasilija kojega seljani nose kroz voćnjak i polje suncokreta, te u nizu prizora u kojima seljaci s ljubavlju obrađuju zemlju. Smrt se ne shvaća tragično, nego kao sastavni dio prirodnog ciklusa života na zemlji. U tom smislu očevo odbijanje kršćanskog pogrebnog obreda za Vasilija nije tek antireligijska promidžba, već iskaz vjere u društv. preobrazbu i još jedan iskaz čovjekove dubinske spone s prirodom kojoj nije potrebno artificijelno posredovanje u vidu ceremonijalnog obreda. Povjesničari ističu i nekonvencionalnu organizaciju odnosa prostora i vremena (npr. scena u kojoj je Vasilijev otac u dvama kadrovima, međusobno povezanih poklapanjem gibanja lika, premješten iz sobe u kojoj mu leži mrtav sin na vrh brda), ali je izniman svj. odjek filma ponajviše zasluga poetična vizualnog stila koji je osobito utjecao na amer. i brit. autore dok. filma.

D. Radić (Filmski leksikon)