• I classici del cinema
• 10 Marzo 2017

Andaluzijski pas (1928.)

Andaluzijski pas (Un chien andalou, 1928), Francuska, c/b, nijemi, 17 min, r. i sc.: Luis Buñuel, Salvador Dalí, df.: Albert Duverger, sgf.: Pierre Schilzneck, ul.: Pierre Batcheff, Simone Mareuil, Jaime Miravilles, L. Buñuel.

Muškarac izlazi noću na balkon, promatra nebo (mjesec, oblake), a potom britvom reže oko djevojke. Slijede tek mjestimice realistički motivirana događanja: biciklist se vozi ulicom i padne, nakon čega se nađe u djevojčinoj sobi, nepoznata androgina osoba strada u prometnoj nesreći, djevojka odbija biciklista kojeg nepoznati stranac potom maltretira pa ga biciklist ubija. Nakon dvoboja slijedi završni, pomalo opuštajući, ali jednako ambigvitetan prizor na obali.

Manifestno ostvarenje film. nadrealizma i vrhunski primjer cjelokupne franc. avangarde 1920-ih, prvi film L. Buñuela klasik je nij. filma. Zbivanja su u svakomu pojedinom fragmentu realistički predočena, no veze među prikazanim predmetima su neobične i fantastičke (očit utjecaj Dalíja) – npr. ulaz u mravinjak na dlanu, odnosi među likovima iracionalno su utemeljeni, a razvoj događanja u sceni neočekivano se prekida. Veze među scenama asocijativne su naravi, izmiču konvencionalnim objašnjenjima, a scene se nižu gotovo prema glazb. ritmičkim modelima u kojima se precizno izmjenjuju signali ugode i neugode. Film se tumači kao slijeđenje prirode i »logike« sna (simboličnost, vremensko-prostorna skokovitost) i očito je nastao pod utjecajem psihoanalitičkih teorija S. Freuda. Može se, međutim, tumačiti i kao korespondentan knjiž. struji romana struje svijesti (»snimljeni unutarnji monolog«). Cilj mu je u nadrealističkoj težnji otkrivanja alternativne stvarnosti, koja je nadrealistima prihvatljivija i suprotstavljena konzervativnoj, malograđanskoj, nepotpunoj i obmanjujućoj realist. verziji. Ta je alternativna stvarnost slobodnije pokazana, ali je i duboko uznemirujuća: upozorava na sveprisutnost smrti, podloga joj je libidinozna, očituje se kao niz neobuzdanih provala sadržaja potisnutih u podsvijest. Također, cilj je bio i u provokaciji, što se očituje i u dadaističkim elementima nasumičnosti, npr. zbunjujućim natpisima koji aludiraju na konvencije nij. igr. filma (»Bilo jednom...«, »Nakon osam godina«, »Prije šesnaest godina«), a još više u naturalističkim prizorima (rezanje oka, dodirivanje golih ženskih grudi, dlačice koje asociraju na genitalije). Film je izazvao »javni skandal«, a stvaralačka tendencija koju je promovirao našla je, zbog rasapa nadrealističkoga kruga i pojave zv. film. tehnologije, tek vrlo rijetkih neposrednih sljedbenika. Ozvučen je pod Buñuelovom supervizijom 1960 (s glazb. pratnjom iz Tristana i Izolde R. Wagnera).

A. Peterlić (Filmski leksikon)