- I classici del cinema
- 10 Marzo 2017
Atalanta (1934.)
Atalanta (1934), Francuska, c/b, 89 min, G.F.F.A., r.: Jean Vigo, sc.: J. Vigo, Jean Guinée, Albert Rièra, df.: Boris Kaufman, glazba: Maurice Jaubert, ul.: Jean Dasté (Jean), Dita Parlo (Juliette), Michel Simon (Jules), Louis Lefèvre (»mali«), Gilles Margaritis, Maurice Gilles, Raya Diligent.
Neposredno nakon vjenčanja, mlada i osjećajna provincijalka Juliette napušta roditeljski dom te sa suprugom Jeanom odlazi na bračno putovanje, vezano ujedno uz njegov posao kapetana teglenice Atalanta, kojim krstari franc. kanalima i rijekama. Usprkos suprugovoj pažnji, promjena okoline, ali i monotonija novog života i samoća (na teglenici su još samo strojar, čudak Jules i »mali«) postupno ispunjavaju Juliette tjeskobom i strahom od budućnosti, pa se ona, došavši u Pariz, odlučuje na bijeg bez određenoga cilja.
Vizionarsko remek-djelo rano preminulog J. Vigoa (premijera je održana na dan njegova pogreba), film je neobičan za početke zvučnog razdoblja: ne oslanja se pretežito na dijaloge, konstruiran je kao niz fragmenata (»krišaka života«), više je film kronike nego priče, teže razaznatljiva cilja radnje i spora tempa događanja. Pošavši od jednostavne priče građene na motivima ljubavi, odn. bračne krize i njezina razrješenja, Vigo naglašava odmak od psihologizma, dedramatizaciju, eliptičnost pripovijedanja te impresionističko ocrtavanje ugođaja, ugl. lirskog značaja koji se prepleću s elementima gotovo dokumentarističkog prikaza života na teglenici. U povijesti filma značajan je kao djelo koje apsorbira i prevladava elemente avangarde 1920-ih (anarhoidni impulsi predstavljeni likom čudaka Julesa, motiv mačaka na brodu, fantazmagorična podvodna sekvenca), spojem lirizma i naturalizma te motivom bijega od stvarnosti najavljuje poetski realizam, a realist. soc. detaljima i narativnom strukturom tal. neorealizam. Unutar redateljeva opusa predstavlja završni primjer poetizacije motiva pobune i sagledavanja tema čežnje i sna kroz prizmu stvarnosti i svakodnevice. Retrospektivno ocijenjen kao vrlo moderno djelo (spoj igranog i dokumentarnog korespondirao je s tendencijama 1960-ih), osobito je utjecao na F. Truffauta, koji ga je smatrao majstorskom kombinacijom konstanti kinemat. medija – realizma i estetizma.
Iako je film popraćen pozitivnim kritikama, producent ga je zbog distributerskih zahtjeva skratio na 67 min i dodao mu prateću, vrlo popularnu sentimentalnu melodiju, pod čijim se naslovom (La Chaland qui passe) potom prikazivao. God. 1950. prikazana je djelomice restaurirana verzija od 83 min, a 1990. gotovo potpuno restaurirana verzija.
A. Peterlić (Filmski leksikon)