Bodrožić-Simić-Karuza

karuza2Senko Karuza (1957) već više od desetljeća životari na otoku Visu. U prvi mah čini se romantičnom (pri)spodobom: zarastao u kosu i bradu, crven od Sunca, meka glasa i zarazna osmijeha, bavi se vinarstvom i vodi neformalni „Multimedijalni mobilni centar za istraživanje alternativnih oblika preživljavanja na malim i pučinskim otocima“. Druga zbirka priča Senka Karuze „Ima li života prije smrti“ nije iznevjerila ljubitelje njegove prve zbirke pod nazivom „Busbuskalai“ (1997). Njegova duhovitost u ovoj zbirci još je konciznija, a zapletenost ljubavnih odnosa u mreži što je pletu požuda, žudnja, čežnja i čamotinja još je minucioznija i ekspresivnija. Koncentrirajući se na dinamiku i obrate najdramatičnijih trenutaka ljubavnih vrludanja svojih junaka, Karuza nas tješi humorom kojim ulazi u zaplete. Sidro tog humora možda je u samoironiji, u činjenici da nam je otpočetka jasno da je i pisac s nama u istoj mreži, iako bi nam rado odglumio mirakul o iskusnom starom ribaru.

romiDruga knjiga Zadranina/Zagrepčana Romana Simića Bodrožića (1972) „U što se zaljubljujemo“ puna je poetičkih obrata i nepredvidljivosti, možemo reći da je jedino što spaja sve priče u ovoj zbirci, osim autorskog potpisa, njihova književna kvaliteta. Najsnažniji, upravo antologijski je okvir zbirke: dvije priče s početka i tri priče na kraju nose ovu knjigu u – za najveći dio hrvatske književne produkcije – neslućene visine. U Simićeve pripovjedne svjetove ulazimo kroz, danas tako rijetko, terapijsko obnavljanje vremena, nadilaženja balasta prošlosti i besperspektivne sadašnjosti, ekstatičnim uspinjanjem na zvonik, gdje nam se prošlost pokazuje kao vrtoglava panorama, obuzeta elementarnom snagom koja pokreće naprijed, što dalje. Knjiga se međutim završava lirskim, narkotičnim gubljenjem daha, s junacima koji kao olupine plutaju poslijeratnim, mekoputnim morem zaborava.

ivana_bIvana Bodrožić Simić (Vukovar, 1982), ime je koje treba reći na sav glas, s punim plućima uzvikuje Kruno Lokotar. Iako takva glasnost ni u kom slučaju ne odgovara tihom, osamljenom i intimnom glasu nove pjesnikinje, ovogodišnje dobitnice nagrade „Goran“ za mlade pjesnike, teško je naći pravu mjeru u isticanju važnosti prve zbirke pjesama Ivane Bodrožić Simić „Prvi korak u tamu“. Dok čitamo ovu knjigu cijelo vrijeme imamo osjećaj da se radi o tekstovima koji su više od poezije. Radi se prije svega o egzistencijalnom poduhvatu, o ponovnom otkrivanju vukovarske traume u neponovljivoj melankoličnoj iskrenosti ovih lirskih naracija lišenih svake domoljubne retorike. (neven)