- Calendario eventi
- 21 Ottobre 2009
BORIS VELIČAN
{mosimage} ... sara' il prossimo ospite della Biblioteca civica di Umago durante il Mese del libro. Boris e' un giovane scrittore di libri di viaggi (Meni je svaki dan nedjelja, Odavde do Tralala), curioso e spericolato che ha girato tutto il mondo. Ha girato anche un film Sulla Via della seta che potrete vedere in compagnia del protagonista giovedi' 29 ottobre alle ore 20 nella vostra biblioteca, dove siete sempre i benvenuti.
Boris Veličan (1977) svjetski je putnik, avanturist, asistent na Akademiji dramskih umjetnosti, na Odsjeku za produkciju, autor dvije putopisne knjige: Meni je svaki dan nedjelja (2005) i Odavde do Tralala (2009), i više od stotinu putopisnih reportaža, poštovatelj likova i djela braće Seljan, slavnih hodača i istraživača, zgodan tip osmijeha za reklamu, luckasti zafrkant, Marlin tata, Zrinkin suprug...
Do sada, poduzeo je nekoliko putovanja: u Južnu Ameriku, Maroko, u Kinu, Japan, Svilenom cestom te pješice od Petrograda do Pariza… Borisove knjige o putovanjima atipični su putopisi: maštoviti i provokativni, zanimljivi i otkačeni, pisani potpuno insajderski, živo, iz srca neke frkovite il' makar neobične situacije. U njima možete saznati i o jezičnom problemu u Pakistanu, hipijevskim okupljanjima u Rusiji, o zemlji gdje prestaje Zapad, o nastanku Kapadokije, pa i o tome kako je Egidiusa premlatila žena (u Litvi smo!). Za Borisa, čini se, ljudi su važniji od predjela, stoga bi se njegovi putopisi mogli nazvati i susretima s iznimnim ljudima – na sve načine iznimnima, a po ćudi i otvorenosti bliskima, gdje god da ih je sreo! O putovanju Svilenom cestom snimio je i film koji će umaška publika imati prilike vidjeti 29. 10., kada će Boris Veličan biti naš gost.
Naslovi Tvojih knjiga zvuče bezbrižno, a istovremeno nose poruku, odnosno, funkcioniraju kao životni moto: Meni je svaki dan nedjelja, Odavde do Tralala… Ti si neki bezbrižan stvor?
Stvor jesam, to mogu potpisati. Da bih bio u potpunosti bezbrižan trebao bih biti ili bogat i nepoznat ili mudar. Nažalost, nisam niti jedno niti drugo.
Imaš zanimljive biografije, s mnogim mjestima rođenja (Tirana, Offenbach...). Koliko mjesta rođenja imaš?
Svaki put kad sam trebao napisati autobiografiju, makar za neki posao, uvijek sam kreirao neku novu. Dosadno mi je stalno pisati identičnu biografiju. Malo se zakompliciralo kad je ženina šira obitelj u zadnjoj knjizi pročitala da sam rođen u Albaniji. Bili su, kao ono, OK, al' zakaj nam to nitko nije rekao. Zakaj nam nitko nije rekao da imamo Albanca u obitelji. Telefoni su zvonili, a meni bilo drago. Nabijem ih. Njih i njihove predrasude o meni.
Koliko si zemalja do sada proputovao?
Oko sedamdeset, uglavnom nerazvijenih. Ne zato što ne bih volio vidjeti SAD ili Australiju, već zato što su vukojebine puno jeftinije. I često su ljudi manje opterećeni vremenom i novcem, dvjema stvarima od kojih bježim koliko god mogu.
Tvoj kolega po kilometrima i žudnji za Istokom, Dinko Telećan, u svom putopisu Lotos, prah i mak, navodi da je ključno pitanje na početku svakog putovanja, kamo krenuti, što zavređuje da se pohodi? Što po Tebi zavređuje da se pohodi, odnosno što ćeš sljedeće pohoditi?
Mislim da je svaki kutak zemaljske kugle vrijedan da ga putnik vidi. Čemu praviti razlike? Ne živim u vremenu u kojem mačetom otkrivam izgubljene civilizacije i gradove, već u vrijeme gdje je jedina prava vrijednost ljudski kontakt. U svakom društvu čovjek, ako je iole otvoren, može pronaći zanimljive stvari. Što se tiče nove destinacije, pojma nemam. Ili će mi pasti kruška na glavu, ili će mi netko reći da su Islanđani mrak ljudi ili će mi financijeri filmova utjecati gdje ću dalje ići.
Ležao sam u svom udobnom krevetu (dok jebena podna letvica tog preskupog kreveta nije pukla pa me počela boljeti kičma) i čitao knjigu Zlatka Milkovića o braći Seljan, našim, barem što se mene tiče, najvećim putnicima. U njoj je Milković napisao da je stariji brat pješačio 100 dana od Petrograda do Pariza. Nisam si to mogao predočiti. Pa sam ponovio njegov podvig. Što putnik osjeća? Kupite knjigu „Meni je svaki dan nedjelja“ i tamo vam sve piše na dvjestotinjak stranica u koloru...
Na tom putovanju pješice nisi koristio vodič, već ljude kao izvor informacija.
Prednosti i nedostaci takvog izbora? I razlog? Kome je više za vjerovati: ljudima ili kartama, geografskim, ne igraćim?
Bolje je vjerovati ljudima, makar griješili. Siguran sam da, kad bi netko pitao Zagrepčanina, koliko je točno od Zagreba do Umaga, da bi se isti zajebao za barem 50 kilometara. No, ako ti je svejedno koliko kilometara uistinu dijeli Zagreb od Umaga, bolje je spikati s čovjekom nego vući geometrijske poteze po karti.
Upozoravaš na početku knjige da čovjek mora procijeniti je li sam sebi dovoljno dobro društvo za takva zahtjevna putovanja i gambanja. No, kako je vidljivo, Ti često druguješ i s bogom. Je li to neka vrsta duhovnog jokera, vjernog suputnika?
Svi smo mi agnostičke pizde koje se mole iracionalnom Bogu kad im je teško. Ja sam sebi kreirao svog Boga, nešto nalik na Kroma kojeg je u svojoj glavi imao Connan. To je moj friend. Ja ga volim i poštujem više od božićne francuske salate i uskršnjih jaja, pa mi se čini da mi On, za sada, uzvraća tu ljubav.
Gdje legnem, moj je dom! Još jedna Tvoja krilatica. Gdje si sve dizao šatore pješačeći od Petrograda do Pariza?
Krilatica je iz pjesme od Metallice „Wherever I laid my head is home“. Radi se o tome da se uistinu ne osjećam stranac, ili Stipe u gostima, tamo gdje spavam. Nekako se svugdje osjećam kao kod kuće. Karma mi je bila naklonjena u tom pogledu. Susretao sam uglavnom ljude široka srca koji su putniku namjerniku, znatiželjnom poput mene, otvarali sva vrata svojih domova i srca.
Na svojim si putovanjima prešao mnoge granice. Koja je bila najtvrđa? A koja najporoznija?
Najtvrđa granica je bila ona između Pakistana i Kine. Van sezone (svibanj-kolovoz) za strance je zatvorena. Pogotovo za one koji si umišljaju da je mogu prijeći vlastitim prijevoznim sredstvom. Uporan po horoskopu, i tu granicu sam savladao. Osnovao sam, zajedno sa svojim snimateljem, a prije svega prijateljem, Vjeranom Hrpkom, firmu jer jedino trgovci imaju pravo prelaziti granicu van sezone, odnosno, u vrijeme kad su učestali odroni kamenja na toj dionici (3000-4800 m/nv). Procedura je trajala 23 dana, ali smo uspjeli ono što BBC i Michael Palin nisu – prešli smo ju! Najporoznija granica? Svaka koju pređeš u jednom danu.
Što su bili „dopinzi“ kada je kriza izvlačila očaj, slabost, malodušje?
Nema pravila. Uistinu nema pravila. Nekad je to sms od žene, nekad od frienda, nekad unutarnja snaga za koju ni ne znaš da ju posjeduješ, ali... nema pravila.
Jezici. Čuješ raznih. Je li se upilo u Tvoj vokabular nešto od jezične akustike svijeta?
Govorim engleski, njemački i ruski. Razumijem talijanski i španjolski. Najbolji sam u body-language-u. U svakoj zemlji se trudim naučiti najosnovnijih stotinjak riječi jer me lokalci bolje prihvaćaju na taj način. Nisam mijenjao toliko svoj vokabular u svakodnevnom govoru, koliko sam mijenjao sustave vrijednosti koje sam sakupio.
Je li govor tijela isti u svim zemljama ili barem u većini? Ili je zapravo to ponekad i izvor zabune?
Govor tijela je često različit. Međutim, vrlo brzo putnik postane svjestan zabune i zablude koju nosi sa sobom. Samo iznimno glup čovjek ne usvaja nove obrasce vrijednosti govora tijela.
Elias Canetti u svom putopisu Glasovi Marrakecha navodi kako nije htio naučiti jezik dok je bio u Maroku, već je želio da ga zvukovi pogode u svojoj izvornosti, onako kako je to njima svojstveno, i da ih se ne oslabi nedovoljnim i umjetnim znanjem. Sigurno si i Ti osjetio tu razinu prijenosa informacije/poruke? Odnosno, misliš li da se i tako ljudi mogu razumjeti, na nekoj temeljnoj razini?
Ne slažem se s time. Uopće, smatram da je svaki eksperiment koji se kosi s prirodnim nastojanjima ostvarivanja komunikacije iznimno glup. Uvijek se trudim razgovarati s ljudima koje srećem najbolje što mogu. Često iz verbalnih nerazumijevanja ispadne nešto smiješno što obilježi dio puta. Samo slušati zvukove, za mene je čisto sranje, da izvinete.
Što uključuju pripreme za ovakve podvige, fizičke i psihičke? Možda i duhovne?
Za pješačenje sam se spremao mjesecima hodajući svaki dan 12 kilometara, koliko je bilo potrebno da stignem na Akademiju i da se vratim kući. Često idem u teretanu, boksam, vozim bicikl. Misli da je puno važnije da je čovjek dovoljno jak u glavi da poduzme neki takav ekstreman pothvat. Mozak naređuje tijelu što da čini!
Braća Seljan, karlovački putnici i istraživači (geografski, etnoantropološki, kartografski), Tvoj su uzor. Pješačenje od Petrograda do Pariza, posvećeno je Mirku, koji je istu trasu prevalio za sto dana. Dijeliš li s njima i istraživački duh? Ili samo avanturistički i „neku čežnju za širokim svijetom“?
Sve što s njima dijelim je znatiželja i čežnja za širokim svijetom. U meni ne postoji avanturistički duh. Ja sam jednostavno – znatiželjan!
Hoće li nakon Tebe ostati neka Veličanova ruta koju će budući avanturisti nadobudno osvajati? Odnosno, ima li što što bi volio da iza Tvojih putovanja ostane kao uzoritost?
Mislim da ne. Kugla je odavno otkrivena. Više bih volio da netko, ako već mora biti bazirano na meni, nastavi uklanjati predrasude koje imamo o širokome svijetu. To bi mi bilo drago.
Čini se da je svako putovanje i pisanje o tome nužno i etnološko otkrivanje. U čemu je najveća razlika među ljudima različitih meridijana i paralela, odnosno koje li su sve etno-varijante općih mjesta: kako slave nove godine, rođendane, kako izražavaju dobrodošlicu, tretiraju preljub, vrijeme, pušenje?
Većina siromašnih zemljana pitala me od kuda mi novci za putovanja, većina bogatih zemljana pitala me od kuda mi vremena za putovanja. Mislim da je to odgovor na većinu pitanja. Što se različitosti tiče, najviše se očituje u pogrebima. Dok mi šmrcamo za, često, pizdama koje su nas napustile, samo jer su nam obitelj, neki narodi imaju pravedniji sud. Sviđa mi se kad se neka plemena vesele tome što njihov član odlazi u zagrobni život, šta god on bio. Sviđa mi se kako od pogreba naprave feštu (nešto kao kad se obitelj na balkanu nakon karmina zapije pa zaboravi zašto su uopće tu došli).
Koliko su putovanja – ovakva kakva ti poduzimaš – za Tebe deziluzionistička? Odnosno, koliko su održive predodžbe o narodima, predjelima: Nijemci su hladni, Istočnjaci ili u meditaciji ili u ratu itd?
Predrasude ili predodžbe nekad potpisujem nekad demantiram. Postoje stereotipi o pojedinim narodima koji stoje, no, neki su postavljeni bez argumenata. Npr., da Rusi piju puno, to stoji, ali da su u Pakistanu svi fundamentalisti omotani eksplozivom, to, jebi ga, ne stoji.
Disneyland na vratima Azije, jedan je od naslova u knjizi. Može malo objašnjenje za naše čitatelje?
Mislio sam da je Istanbul neko mistično orijentalno mjesto na Istoku, a dočekala me takva plejada bogatstva da sam pomislio da sam u zemlji Disneyevih likova, a ne u zemlji mojih predrasuda. Gordijski čvor, kojeg je nekoć presjekao Aleksandar Makedonski, natjerao me da zamislim jedan drugi Istanbul od onog kojeg sam uistinu doživio. Zato, ne vjerujte onome što čujete, već onome što vidite (shit, sad sam zajebao vjerovanje...)
Postaješ li i ti u neku ruku domoljub/patriot nakon što dugo lutaš svijetom? Ono, kad netko spomene Sukera, a tebi toplo oko srca, ili čuješ Olivera pa se raspilaviš?
Šuker nam je bio putovnica krajem devedesetih i početkom ovog stoljeća. Na tome mu hvala, iako smatram nogomet najnevažnijom sporednom stvari na svijetu. Olivera mogu poslušati uvijek i fućka mi se da li je Hrvat, kao što mi se fućka što je Balašević Srbin. Naravno, kad si daleko od kuće, muzika koja te podsjeća na dom i drage ljude uvijek ima veću težinu od Metallice.
Posjećuješ li knjižnice po svijetu?
Ne! Ne podnosim knjižnice i muzeje.
Jesi li čitao Priručnik za hodače Ede Popovića? Edo preporučuje glazbu i knjige za takve izlete. Imaš li Ti kakvih preporuka za hodače?
Nisam to čitao. Ustvari, uvijek čitam knjige koje mi netko preporuči. Žanrovi su različiti. Putopisnih knjiga sam pročitao vrlo malo i većina mi je bila dosadna. Uglavnom se radi o deskripcijama krajolika i o povijesti istih. Glazba na dalekom pješačenju je zadnje što bih preporučio. Tko hoda, mora slušati sve što se događa oko njega ukoliko ne želi stradati uz neku mu dragu pjesmu.
Uključuješ li se u sve češće akcije populariziranja hodanja?
Ne! Pogotovo kad mi je Ministarstvo zdravstva HR reklo da ne žele poduprijeti moje pješačenje jer smatraju da je pješačiti 2609 kilometara nezdravo. Vjerojatno su u pravu. Nisam aktivist koji se bori za bicikl i pješačenje, iako inicijativu odobravam.
Putopisi i putopisci koje cijeniš? Osim braće Seljan.
Norvežanin Amundsen, genije duha, Stipe Božić, genije volje, Željko Malnar, genije obmane. Cijenim Jasena Boku, čitao sam Rostuhara, Meler i Šalkovića. Uglavnom ne čitam putopise. Ne želim se komparirati radi usranog tržišta, već želim pisati jer je to moja najveća ljubav.
Putovanje + produkcija, reportaže, štrajk pred HTV-om u pokušaju dogovaranja suradnje, sve to miriše na želju za snimanjem dokumentaraca. Odnosno, svi ti doživljaji i kilometri trebali bi jednom naći mjesto u dokumentarnim filmovima? Tako nekako? Kad narasteš, želiš biti Michael Palin?
Stvar je, s ekonomske strane, ovakva: Za film „Odavde do Tralala“ sam od HAVC-a (Hrvatski audivizualni centar) i Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba dobio 200.000,00 kuna. Za istoimenu knjigu ću, sad kad je prva naklada rasprodana, dobiti 10.000,00 kuna. Dakle, film mi omogućava nastavak putovanja, a knjiga je moja ljubav jer volim pisati. Nadalje, s osobne strane, jedan mi je mudar čovjek, profesor Vedran Mihletić, jednom rekao da je 80% ljudskog djelovanja ostavljanje dojma a ostalih 20% ljudska taština. Da postanem Michael Palin, kriva mi je motivacija. Da radim što volim, da pišem, to je ona ispravna. Međutim, ekonomija mi ne ide u prilog...
I, na kraju, kako stižeš u Umag, cipelcugom, motorom ili u balonu?
Doći ću glasno i nikad neću ući u legendu, ha, ha, ha!
