Odgovarajući različitim interesima svog raznolikog kreativnog nemira, Načinović si je osigurao mnogovrsnu književnu imovinu: knjige pjesama – što na književnom hrvatskom jeziku, što na čakavskom dijalektu (Libar od vrimena, Tu i tamo nedjelja, Čovik na tin svitu, Rhapsody in CA, Krotitelj riječi…), zbirku priča (Obale, masline, trgovi), literaturu za djecu (Burrra, Una, povedi i mene, Sretan Božić, Sybil, Kravata Velog Jože, Sony i Lanka…), značajne priloge za monografije (Pula na starim razglednicama, Rovinj, Istra – terra magica…), knjigu eseja, feljtona (Desk), putopisne reportaže (Pod starim voltama), nekoliko scenarija za dokumentarne filmove o Puli i Istri te ozbiljne prijevode na talijanski jezik (izbor pjesama A. B. Šimića Stupore nel mondo, različite izbore prepjeva za časopise gotovo svih ključnih hrvatskih pjesnika: Tadijanovića, Vesne Parun, Matoša, Mihalića, Baloga, Fiamenga, Vidrića, Nazora, Matoša, itd, itd, itd...) i s talijanskoga, francuskoga i slovenskoga jezika. Za svoj rad dobio je više nagrada i priznanja: Nagrada Grada Pule (1996), „Pasionska baština“ (1997), „Ivana Brlić Mažuranić“ (za Burrru, 1997) i dr, dok je 1998. godine primio odličje Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Nemoguće je naravno i pomalo suludo pokušati precizno obuhvatiti Načinovićevo stvaralaštvo. U posljednjoj knjizi Čakavski versi (koja sadrži sabrane dijalektalne pjesme) biobibliografija je rasprostrta na 28 stranica (formata 17 x 24 cm); od toga na bio otpadaju tri, a ostalo je bibliografija, odnosno jedinicu po jedinicu gusto nanizano što je Daniel Načinović pisao, prevodio, uglazbljivao, u grafičko-poetske mape stavljao i što su drugi o tome napisali te kako ga je za to nagradilo. Krenulo je s Plaketom Labinske republike, 1977. godine.

Daniela Načinovića karakterizira razigrani stvralački identitet čije različite strane – novinarska, pjesnička, pripovjedačka, prevoditeljska – ulijevaju jednako povjerenje, a niti jednu njegova literarna osviještenost ne doživljava isključivo ili jednoznačno: u njegovu novinarstvu uvijek je i malo poezije, u prozi malo fantazme, ali i nagnuća u filozofska esejiziranja, u monografijskim prilozima najviše čarolije…

Njegov mar za jezik, tj. dijalekt (čakavicu), rezultirao je stvaranjem vlastite literarne čakavice, koja se pomalo oslanja na sve istarske čakavske idiome što je svim čakavcima čini razumljivom. Daleko odmaknuvši u jezičnom propitivanju Načinović je „možda i sam nesvjestan činjenice da radi isto što i prvi normativci nekog jezika, koji iz mnoštva dijalekata standardiziraju novi opći izraz.“ – na znanje je dao prof. Filipi u pogovoru zbirci pjesama Čovik na tin svitu. Ludistički pothvat u oživljavanju dijalekta je prepjev Pjesme nad Pjesmama (Kanat vrhu svih kanti) (u suautorstvu s Dragom Orlićem) skovan filigranskom jezičnom osjetljivošću i pupajućim erotskim nabojem kakav samo biblijska latentnost može ponuditi.

Armonika z batuni

Glazbeni angažman Daniela Načinovića poprimio je i opipljivu formu: nosač zvuka Ostaj zbogom, moja vilo – Adrijanskog mora pjesni svete i svjetovne – kantautorski je album na kojem „Načinović šansone sklada na novotrubadurski način i pjeva uz reduciranu pratnju; koristi vlastite tekstove i poetska ostvarenja iz hrvatske renesansno-barokne književne baštine.“ I tako nas Načinović na sasvim neobičan način vraća Džori Držiću, Hanibalu Luciću, Marku Maruliću, Tinu Ujeviću, a tekstovi u jezičnom smislu obuhvaćaju od labinske cakavice do latinskog misnog jezika.

Izdanje ovog albuma posvećeno je polstoljetnom djelovanju Gradske knjižnice i čitaonice u Puli