• Calendario eventi
• 30 Novembre 2009

DAŠA A UMAGO

{mosimage}Sabato 5 dicembre alle ore 20 siete invitati alla presentazione del nuovo libro della scrittrice Daša Drndić (tra i finalisti del Premio Kiklop per il miglior libro in prosa pubblicato in Croazia nel 2009). April u Berlinu e' una combinazione di memorie e di ricerca storica, e' un viaggio interiore che riflette il presente, il passato, il futuro, e' un libro nel quale si parla di persone, sistemi, citta', destini, letterature, sofferenze, ricordi...Buona serata a tutti.

Iz knjige April u Berlinu: 

"Wannsee je najotmjeniji berlinski kvart, možda je zato tako tih. Wannsee je na krajnjem jugozapadu nekadašnjeg Zapadnog Berlina i blizu je rijeke Havel, odnosno Potsdama, koji je pripadao nekadašnjem Istočnom Berlinu koji se nalazio na krajnjem istoku nekadašnjeg Zapadnog Berlina. Tako su Istočnoberlinci u Potsdam odlazili zaobilazno, zaobilazeći cijeli Zapadni Berlin, neki sa sjeverne, neki s južne strane. Najviše su odlazili studenti, za što im je vlakom trebalo tri sata. Na Wannseeu, u vili u ulici Am Grossen Wannsee broj 56/58, 1942. godine održana je ona čuvena konferencija na kojoj je doneseno ono čuveno «konačno rješenje» po pitanju Židova općenito. Pedeset godina poslije, 1992., u vili je postavljena memorijalna izložba, podsjetnik na ono vrijeme, pa tko želi može šetati sobama i zamišljati kako čuveni esesovci malo jedu, malo smišljaju konstrukciju plinskih komora i krematorija, onda na stare gramofone, usporenim pokretima svečano polažu teške bakelitne ploče na 78 obrtaja s hitovima Zare Lenader, a prekrasna Zara Leander, ta femme fatale  Trećega Reicha, svojim dubokim seksipilnim glasom, te 1942., te razorne, razarajuće ratne zime 1942., grije srca uniformiranih esesovaca nudeći im, kroz polusklopljene kapke i napućene usne, sladunjavo dvosmislene himne nade u njihovu konačnu pobjedu i vječnu SS spolnu potenciju u čijem središtu, kao sjeme u sočnoj voćki, leži srce kič propagande. Davon geht die welt nicht unter, pa Die Nacht ist nicht allein zum Schlafen da’ (Noć nije samo za spavanje), pa Ich weiss, es wird einmal ein wunder gescheh'n (Znam, jednoga dana dogodit će se čudo), koju četrdeset godina kasnije pod naslovom Zarah, new wave diva Nina Hagen, odrasla u sivilu Njemačke Demokratske Republike, lansira u čast svog idola.
Kako danas sve više ima onih koji se ne vole podsjećati, i kako su o Wannseeovskoj konferenciji snimljeni neki igrani i dokumentarni filmovi, za poetičnije duše možda je bolje da posjete grob Heinricha von Kleista na Malom Wannseeu, tamo u Bismarckstrasse. Na tom zabačenom grobu Heinricha von Kleista, koji skrivaju visoka stabla i poludjeli korov, pokraj kojeg ima i klupica, može se maštati o tragičnosti života općenito, onda o vlastitim ljubavnim dramama i spolnim orijentacijama, potom o bolesti, jer Heinrich von Kleist u neposrednoj blizini u krčmi koje više nema, po dogovoru s Henriettom Vogel prvo je upucao nju, Henriettu Vogel koja je tako lijepo pjevala i svirala na klaviru a više nije željela živjeti jer je bolovala od terminalnog karcinoma jajnika pa je mužu ostavila dramatično oproštajno pismo, onda je Heinrich von Kleist upucao i sebe jer je bio depresivan, jer je vjerovao da bolje piše od Goethea, a to ni publika ni kritičari nikako da mu priznaju pa je pomislio, vidjet ćemo kad me više ne bude. Osim toga, Kleist nikako da pronađe svoj seksualni identitet i osjećao se duboko nevoljenim. Pričaju mi, tek nedavno pokraj (ipak) male nadgrobne ploče s Kleistovim imenom, postavljena je još manja ploča za Henriettu Vogel. Slučajno ili ne, istog mjeseca u kazalištu «Maxim Gorki» koje se, iako nekada u Istočnom Berlinu, i dalje zove «Maxim Gorki» a ne, recimo, «Goethe» (što nije bio slučaj u Zagrebu kad je 1994. «Jazavca», tvorevinu kreatora tada nepoćudnih krvnih zrnaca dekapitirao «Kerempuh»),
Buden calling: Svi znamo što je bilo kobno za jazavca. Zli Srbin Petar Kočić u čijem se djelu spominje ova životinja. I nikakva izvorna nevinost jazavca kao životinje, nikakva podudarnost s (životinjskim) imenima drugih satiričkih listova i kazališta u svijetu nije ga mogla spasiti. Svojstvo - biti u naslovu djela jednog zlog Srbina - zbrisalo je sva druga jazavčeva svojstva i definitivno odredilo njegov četnički identitet. Ona ista logika koju su kunopromicatelji s indignacijom odbacili, jazavca je došla glave. Što dolikuje kuni, ne dolikuje jazavcu. S malo mašte moguće je zamisliti hipotetički susret dviju životinja: kune koja se iz mraka uspinje k blještavo osvijetljenoj pozornici i jazavca koji istim putom silazi u mrak neke svoje Jazovke. Pretpostavimo da su im se pogledi sreli. E pa ti pogledi nijemo su naravoučenije basne koju živimo u tužnoj Republici Hrvatskoj.
dakle, u teatru «Maxim Gorki» izvodila se dramatizacija Kleistove novele Michael Kohlaas, ona uznemirujuća storija o tragičnoj potrazi za pravdom koja vodi u umorstvo i zločin, o bezuspješnom pokušaju jednog usamljenog čovjeka da se suprotstavi onima koji imaju vlast i moć.

...

Kao što čovjek u svakom gradu nalazi (jer traži) ono što mu je blisko, ono što ga pokreće, što mu omogućava da dotakne grad i njegovo sjećanje, da podigne veo koji opasno srašćuje za ranjivo i staro lice grada, tako nalijeće na ljude, nimalo slučajno, koji nose vlastitu priču, neponovljivu. Svaki put se sledim kad u televizijskim kvizovima voditelji natjecateljima kažu, recite nam nešto o sebi, o svom životu, a oni vele, u našim životima nema ničeg. To su obični životi, kažu, kao da žele reći, naši životi prazni su životi, jedan drugom slični životi, indigo životi nalik na novouređene indigo gradove sa po četiri (strane) banke na raskrižjima, na svakom uglu jedna, s trgovačkim centrima u kojima se od špartanja dobiju proširene vene, o, gdje nestadoše tijesne kvartovske bakalnice (hrvatski: trgovine mješovitom robom) u kojima prodavačice pitaju je l' vam prošla glavobolja, a vi kažete, evo lektire za vaše dijete. A možda ti ljudi, ti kvizaši, imaju živote samo ih ne žele dijeliti s velikim auditorijem jer im se žuri zaraditi nešto novaca i jer možda misle, što se koga naši životi tiču, naši životi naša su privatna stvar. Možda se ti ljudi boje svoje živote izlagati jer misle da su to životi s mrljama, umrljani životi koje u minijaturnim sarkofazima čuvaju na policama memljive grobnice vlastitih prsa. A nije tako. Naši životi opća su stvar. Jer mnogi životi mogli bi biti poučni dok su još u pamćenju svježi, a ne da ih nakon pedeset, šezdeset, sad već i sedamdeset godina iskopavaju veseli grobari tokom svojih šetnji kroz sjećanje, kroz povijest, a mi kličemo, gle čuda, tko bi pomislio da sve to tako je bilo. A možda su ljudi naprosto nemušti, ne znaju govoriti, ne umiju oblikovati riječi, svoje riječi, osobne riječi, jedinstvene, jer poslušno naučili su koristiti opće riječi, svi, svatko, nešto, ništa, ova stvar, ona stvar (koja stvar?), riječi iz kojih značenje je iscijeđeno, suhe riječi bez soka. Možda ljudi ne umiju izgovarati svoje usnule tišine jer im se ne da, jer to nije unosan posao. Jer to može biti i opasan posao."