• Calendario eventi
• 08 Novembre 2007

DAŠA DRNDIĆ A UMAGO

Stoga, i u ovom romanu junaci su žrtve: Lebensborn djeca, novorođenčad otimana od roditelja da bi ih se formiralo na sliku i priliku pristalih ibermenšijskih arijevaca, talijanski Židovi kojima su se u Drugom svjetskom ratu punile klaonice, ali i statisti, vjerni sluge zla, bystanderi - stajači i promatrači odani svojoj pasivnosti i samoobmanjujućem sljepilu  - „ništa ne vidimo, ništa ne čujemo, ništa ne znamo“; i dok se oko njih provaljuju svjetovi, oni se culjalju u svojim udobnim stolicama i umirujuće nacifranim svjetovima.

Da, teme su ozbiljne, mračne, teške, bolne i stvarne; one na koje reagirate najprije kožom i želucem. No strahotnost koja tematski i sadržajno postaje literarnom građom, Daša artikulira i na razini intelektualnog i moralnog angažmana. Jer, pisanje, više puta smo čuli iz Dašinih srčanih govorenja, nije zabava, nije obijest, nije akademska potreba, već živa i stvarna (potreba), strastvena želja da se progovori u ime svih koji to više ne mogu, čija su imena i životi doista ostali mrtvo slovo na papiru. I opet, za Dašu tu nije kraj, tu priča počinje: omot knjige ispisan je imenima nestalih, mrtvih, ubijenih, a njezino traganje kreće u živote i predjele iza tih imena. Na tom putu, najprije, tu su podaci, gomila podataka, hladnih fakata, onda su slike, razgovori, stenogrami, jecaji, strahovi, osmrtnice, razglednice… Sve to stoji iza imena, sve to Daša nalazi iza imena. Priča, fikcija, imaginacija, literarna konstrukcija nastaje na tome, iz toga, u ime toga: u ime podataka koji vuku trag do pojedinca poviješću samljevenog, do imena, života, do smrti. Stoga, njezino je pisanje i opet uznemirujuće, a etika i estetika poklapaju se kao i njezini zahtjevi koji su identični prema životu i prema literaturi: suočavanje s ravnodušnošću, ustajalošću i bešćutnosti i uvijek nanovo glasno i jasno izgovaranje: car je gol!

Njezin književni izraz i u ovom je romanu dosljedan tematskom odabiru: ozbiljan, do kraja promišljen i osviješten, snažan, dinamičan, suptilan, mudar; izraz sa stavom koji potiče i intenzivira pitanje, krik, brigu, intelektualnu oštrinu, duhovnu razboritost i čitateljsku angažiranost, koji traži da se dignu glave i zamisle. Ali i pored toga, uspijeva biti i lucidna i duhovita, ironična i sarkastična, i pomalo cinična, te u podtekstu romana u književni razgovor upetljati mnoge sugovornike (filozofe i pisce - Kierkegaarda, Gionoa, Pounda - pravce, pojave…od hrvatske književnosti do Katoličke crkve, od Crvenog križa do umivene Švicarske i paradoksa dokumenta koji ne uspijeva otkriti tragove nestalih u bespućima birokracije), kao i suptilne reference na književno-svjetonazorske srodnike (Bernhard, Eliot, Kadare…)…

Ukratko, Sonnenschein je roman osude i otpora, postmodernistički patchwork koji ne želi preskočiti ni jednu žrtvu, ne želi nijednu ponovno ubiti zaboravom; brojkama se ovdje daju imena i zato popis usred knjige od 9 000 ubijenih talijanskih Židova u Drugom svjetskom ratu. I zato sva imena i sva prezimena. Jer - iza svakog imena stoji jedna priča. Ovo je priča Haye Tedeschi, a može biti i bilo čija druga s mnogih grozomornih popisa. Strašna je i nezaobilazna kao i zadah svake pokvarenosti. Ali zbog te priče imena nisu samo mrtvo slovo. Riječ ima snagu koju joj daje autorski svjetonazor, osjetljivost i književno umijeće. Daša Drndić u ovom je romanu kroz sve rečene razine zagrmila na strahote dvadesetog stoljeća, stoljeća sumnjive prošlosti i dvojbenog morala.