- Fonti elettroniche
- 24 Aprile 2017
Hrvatski glas (Buie, 1947-1955)
Tuuti i numeri del "Hrvatski glas" sono disponibili qui.
O projektu digitalizacije "Hrvatskog glasa" piše idejni začetnik i nosilac projekta Zlatan Varelija:
Poneki stariji stanovnik će se još i sjetiti, dok mlađi i ne znaju za pomalo nevjerojatnu činjenicu da je Bujština u mnogo čemu posebnoj političkoj klimi nakon Drugog svjetskog rata, imala svoj tjednik koji je nosio ime «Hrvatski glas». Izlazio je u kontinuitetu punih osam godina. List je imao prvenstvenu ulogu pisati o životu i aktivnosti ljudi s Bujštine koja se tada nalazila pod upravom međunarodnih snaga i koje su svoju prvu misiju imale na ovom malom teritoriju Hrvatske. Pojava «Glasa Istre» 1943. g. koji je ovdašnjem stanovništvu donio nakon dugo vremena hrvatsku riječ, a potom «Hrvatskog glasa», bila je klica koja je rađala jedan preporoditeljski život na Bujštini. Nigdje se nije talijanizacija sa takvom žestinom obrušila na hrvatski živalj kao na prostorima Bujštine. To je životna slika hrvatskog pučanstva između dva rata. Stoga, po završetku Drugog svjetskog rata malo je ljudi na ovim prostorima znalo svoj materinji jezik, a kamo li hrvatski. Na ovim prostorima nije bilo niti učitelja koji bi znao hrvatski osim nešto svećenstva. Tim više je ovaj tjednik odigrao značajnu preporoditeljsku ulogu.
Prvi je broj izašao 5. prosinca 1947. godine, na četiri stranice. Uprava i uredništvo se nalazilo u Bujama, u tadašnjoj ulici ex- Roma. Odgovorni je urednik bio Ivan Turković, a list se tiskao u zadružnoj štampariji u Trstu, dozvolom AIS-a. U zaglavlju lista je stajalo da je «Hrvatski glas» tjednik Hrvata Tršćanskog teritorija (ovdje se misli na tadašnji tzv. Slobodni teritorij Trsta). Kotarevi Buje i Koper su činili tzv. zonu «B» pod vojnom upravom JNA, a područje Trsta zonu «A» pod vojnom upravom angloameričkih snaga. Cijena lista je bila izražena sa 6 jugolira ili 10 metrolira. Iz impresuma lista koji je bio dosta nevidljiv čitamo da je list tiskan do 1949. godine u Trstu, zatim od 1949. do sredine 1950. godine u štampariji «Jadran» u Kopru, a potom se tiska u Gradskoj štampariji u Puli. Od broja 111 od 9. rujna 1951. list se tiska sve do svojeg posljednjeg broja u Tipografiji Umag. Kroz osam godina izlaženja i ukupno 313 brojeva, izmijenilo se pet glavnih urednika. Prva pedeset i dva broja uređivao je Ivan Turković u vremenu od 5. prosinca 1947. do svibnja 1950. godine. Od svibnja 1950. do listopada 1951. godine urednik je bio Ratko Perić koji je uredio šezdeset i četiri broja lista. Ratka Perića nasljeđuje u listopadu 1951. godine Anton Petretić koji je uredio šezdeset i dva broja lista i bio je urednikom do siječnja 1953. godine. Do kolovoza 1954. godine list je uređivao Ljubo Prosen i konačno urednik do posljednjeg broja koji je izašao 16. srpnja 1955. godine bio je Borivoje Tadić. Cijena lista varirala je u tih osam godina od početnih 6 jugolira ili 10 metrolira, preko dugo održavane cijene od 2 dinara od ljeta 1949. godine do studenog 1951.Tog studenog, cijena je udvostručena na 4 dinara vjerojatno zbog povećanja broja stranica s 4 na 6. S povećanjem formata, u srpnju 1953. godine dolazi do manjeg poskupljenja sa 4 na 5 dinara. O značajnom povećanju troškova govori posljednji skok cijene s 5 na 10 dinara i to nekoliko mjeseci pred kraj izlaženja.
Zaglavlje Hrvatskog glasa promijenilo se nekoliko puta, iako je ime lista ostalo netaknuto. Početni naziv «Tjednik Hrvata tršćanskog teritorija» izmijenit će se tijekom 1950. godine u «Glasilo narodnog fronta za Kotar Buje». Već krajem te iste godine kao naslov možemo pročitati «Organ STAU-e Kotaru Buje» (Slavensko-talijanske antifašističke unije) (op. a.). U ožujku 1953. godine zaglavlje se mijenja i sada se definitivno ustaljuje kao «Hrvatski glas - Organ SSRN Kotara Buje».</p>
<p>O čemu je pisao ovaj tjednik? O svakodnevnici na ovim prostorima, o životu na teritoriju pod Međunarodnim protektoratom, osnivanju tvornica, podizanju narodnih domova, o izgradnji škola. Značajan prostor zauzimale su i edukativne teme, tako u listu pronalazimo članke o naprednom stočarstvu, pčelarstvu, o sadnji kukuruza, krumpira, maslinarstvu, vinogradarstvu, čak i o uzgoju dudova svilca. Brojne su vijesti iz sela i zaseoka Bujštine, o tečajevima opismenjivanja, gradnji novih cesta, te posebice o aktivnosti hrvatskih prosvjetnih društava. Već od devetog broja «Hrvatskog glasa», u ožujku 1948. godine pojavljuje se poznata rubrika svjedoka vremena «Jurina i Franina». Dva mudra istarska seljaka redovno će voditi svoje polušaljive razgovore o svim aktualnim temama, na način blizak prosječnom malom istarskom čovjeku, jezikom koji je njemu blizak; čakavski dijalekt s bilingvističkim štihom tj. mnoštvom izvedenica s talijanskim korijenom iskrivljenim po «domaću». Ono čemu «Hrvatski glas» posvećuje posebnu pozornost i ustupa svoj prostor, a i jedan je od osnovnih razloga njegova postojanja, je opširno bavljenje i naglašavanje informacija o osnivanju i djelovanju hrvatskih prosvjetnih društava koja će kasnije prerasti dijelom u kulturno umjetnička društva, a dijelom će se pretočiti u djelatnost narodnih sveučilišta.
To je vrijeme čistog entuzijazma u radu, nadasve i prije svega, prosvjetnih djelatnika što se danas čini naprosto neshvatljivim. Pored svog redovnog učiteljskog posla, oni su bili nositelji opismenjivanja kao i svih amaterskih aktivnosti na području kulture, prosvjete i športa. Iz današnjeg rakursa zanimljivo je i nastojanje da se čitateljstvu približi i deveta umjetnost, tj. strip. U to je vrijeme ovaj način likovnog izraza stekao ogromnu popularnost. Tiskanje stripova započinje u veljači 1953. godine objavljivanjem stripa bez naznake autora, pod nazivom «Šumska pošta», o doživljajima Zekana Zvekana. Od srpnja iste godine objavljuje se Pepeljuga, za koju u naslovu piše da je crta i piše mladi Walt Disney. Taj trend traje godinu dana i u svibnju 1954. godine list počinje objavljivati u nastavcima stripove jednog od najboljih hrvatskih strip crtača, legendarnog Andrije Maurovića. Prvo će uslijediti strip «Pravda u Wagon Gapu» te pred kraj izlaženja strip «Otmica».
Autori članaka nisu bili uvijek navedeni, čak ni inicijalima, a kada i jesu, uglavnom su to bili učitelji seoskih škola, da bi se u narednom razdoblju pojavili stalni suradnici. «Hrvatski glas» je doista bio vjeran svjedok svih događaja, kako u većim mjestima tako i u najmanjim sredinama Bujštine. Bio je i pisanim svjedokom graničnih događanja između dviju republika.
Prestanak izlaženja «Hrvatskog glasa», sudeći po opširnom članku kojim se uredništvo u posljednjem broju obratilo čitateljima, bio je rezultat predvidive političke odluke. Ukidanjem Kotara Buje i osnivanje Kotara Pula za cijelu Istru, samo je pospješilo umiranje lista. U uvodniku posljednjeg broja lako se može uočiti između redaka, tuga i teško mirenje s nastalim gubitkom samostalnog lokalnog glasila.
Projekt je dar Ogranka Matice hrvatske Buje, (pred. Vitomira Jadrejčića i tajnika Ivana Vujevića), a koji je nastao u suradnji sa Gradskom knjižnicom Umag.
Projekt su svojim donacijama potpomogli : Grad Buje, Grad Novigrad, Grad Umag ,Općina Brtonigla, Općina Grožnjan, Općina Oprtalj Turistička zajednica Grada Buja, Turistička zajednica Grada Novigrada,Turistička zajednica Grada Umaga, Turistička zajednica Brtonigla, Istarska kreditna banka Umag, Intercommerce export-import d.o.o. Umag ,SIPRO d.d S.p.A. Umag , Stomatološka poliklinika Šiljeg, Zambratija – Savudrija, Restoran „Badi“ Lovrečica,(vl Mileva Badurina), Konoba- taverna „Nono“ Petrovija,(vl. Edi Prodan), Knjižara i papirnica „Marfan „Umag, Bifix d.o.o. Buje, Buje export d.o.o Buje, OPG „Činić“ Krasica, Tiskara „Laganis“ Oprtalj, Vision P.A. Novigrad, Elfit – trade d.o.o. Buje , Hotel San Rocco Brtonigla,, Pučko otvoreno učilište Buje, Kras Istra d.o.o. Buje, Optima – Buje, kao i pojedinci Vesna Žmak i Valter Marušić.