• Calendario eventi
• 22 Novembre 2009

I FILM DI ŽIVKO NIKOLIĆ

{mosimage}La Biblioteca civica vi invita alla proiezione di tre brevi documentari - Marko Perov (1975), La finestra (1976), Il segno (1981) - del rinomato regista montenegrino Živko Nikolić che trattano degli emarginati dei piccoli centri e dei loro rapporti con le autorita', le tradizioni, gli altri. La proiezione si terra' giovedi' 26 novembre alle 20:00, in occasione della Settimana della cultura montenegrina a Umago (23-28 novembre 2009). Benvenuti! 

Živko Nikolić (1941-2001) bio je iznimna stvaralačka osobnost. Iznimnost se može lako uvidjeti i u filmskom, usko stručnom, i u društvenom smislu, široko i duboko. U društvenom smislu važan je na onaj način na koji su važni svi ljudi koji univerzalnim vrijednostima ne pretpostavljaju parcijalne, ljudi koji u svojim sredinama – kakve god bile, a što su zatucanije i mračnije to više – razmišljaju i djeluju na način koji se opire gluposti, ograničenosti, uskogrudnosti, nelogičnosti, isključivosti, mehanizmima vlasti koje porobljavaju čovjeka.  Živko Nikolić je to radio u svojoj sredini, a njegova sredina bila je Crna Gora: prostor djetinjstva, koji je kao takav stalno mjesto povratka, inspiracija za umjetnička ostvarenja, i prostor u kojem je snimio baš sve svoje filmove. U tom smislu, Crna Gora je za njega bila kohezijska inspirativno-stvaralačka osnova. Jasno, ne može se poreći, volio je Crnu Goru, više puta je to izjavljivao, no, volio ju je na način koji ljubav ne uvjetuje patriotizmom, i time je sužava, već na način kojim u najslobodnijem smislu i na vrlo direktan način uspostavlja odnos sa svim njezinim strahotama i divotama. Upravo zato on je bio i njezin najveći kritičar, odnosno najveći kritičar onih dijelova društva/zajednice/života koji su proizašli iz okrutne plemenske logike i na neki neurotičan/opsesivan način stalno podržavali ljudsku glupost i strah kojim su se opetovano hranili, a time se ta glupost i nazadnost obnavljala i jačala.
To je otprilike i bio tematski okvir unutar kojega se Nikolić cijeli svoj radni vijek (dvadestek godina) kretao, kako u dokumentarnim tako i u igranim filmovima: pojedinac kao „novo tijelo”  u maloj sredini, te što nastaje iz njihova međusobna utjecaja, odnosno, što jedni iz drugih izvlače (Smrt gospodina Goluže – neznanac koji stiže u malo mjesto mijenja se na svoju štetu, ali izaziva i promjene u starosjediocima; Beštije – pridošla ljepotica na otoku izaziva pomutnju i iz ljudi izvlači zatomljeno zlo; Čudo neviđeno – nadobudni dotepenac želi preokrenuti život u malom mjestu i pretvoriti ga u rajsko središte, ali tvrdokornost je jača… ), način života sredine i ljudi određene običajima ili zastrašene represivnom vlašću, zloupotreba vlasti (U ime naroda), sudbine određene običajima koji oduzimaju od čovjekove slobode, usamljenost (Ine, Prozor), izdvojenost i okrutnost života u malim zajednicama (Prozor, Ane - žena čeka muža pomorca) običaji koji su uvijek jači i pogubniji za čovjeka, životni izbori koji nas trajno određuju (Bauk – uništenje nerođeng djeteta koje je unaprijed proglašeno suvišnim), glupost, zatucanost i drskost koja se mistificira (Biljeg – o izgradnji hidroelektrane u kršu!), socijalna sudbinska uvjetovanost (Graditelj – o čovjeku koji cijeli život gradi stanove, a nema svoga krova nad glavom)…

Nikolićevi su dokumentarci stoga doista tragičnog karaktera jer se fokusiraju na različite oblike devastacije čovjeka i njegove sudbine,  odnosno na žrtvu koju čovjek podnosi ili kojom postaje u okrutnim i bezumnim uvjetima (društvenim/prirodnim) i odnosima (običajno određenim i neupitnim).
Kao temeljne karakteristike njegovih dokumentaraca ističu se efektna i čista vizualizacija, brutalna stvarnost, minimalna upotreba teksta i zvuka te poetska metaforika.  U njegovim gotovo asketskim postupcima vrlo je naglašen i vidljiv utjecaj slikarstva: sam Nikolić je uvijek isticao utjecaj Rembrandta zbog dramatike koju nose njegovi radovi i crnogorskog slikara Lubarde kod kojega ga je fascinirala dojmljiva ambijentacija koja je imala simboličku potentnost prevodivu u jasan znak ili riječ.  Stoga, ne čudi sugestivnost koja se gradi na svojevrsnoj stišanosti i nesmiljenoj vizualnoj jasnoći i razgovjetnosti do te mjere da dokida potrebu za tekstom, zatim, kontemplativnost koja zamjenjuje silinu pokreta, kao i blaga poetizacija koja nastaje kombinacijom mnogolike surovosti i dokumentarne stilizacije. Njegovi su dokumentarci postali, nerijetko se ističe (Vuk Pavlović), mjera stvari za klasične (antropološke) dokumentarne filmove: kako dokumentarac treba izgledati i što treba pružati.

Stavljajući u središte svoga filmskog interesa čovjeka, koji je na mnoge načine izložen kobi nesavršenog svijeta, vlasti, društva pa i vlastite ćudi (sve u crnogorskom etno-ikonografskom miljeu), Nikolić se – socijalno i kritički osviješten - u svakom slučaju potvrdio kao humanistički angažiran sineast, koji je u svim svojim dokumentarističkim fimovima sačuvao temeljnu ideju dokumentarizma – da im je „'sirovina' život, a ne priča”. (Ante Peterlić) Ta sirovina je bila, s druge strane, vrlo ciljano odabrana; Nikolićevim riječima ovako: „Vjerujem da su te tamne slike malih ljudi bliže istini o čovjeku. Mali čovjek nudi neposredniju sudbinu. Ako uopšte ima velikih ljudi... Veliki ljudi su kao fikcija. Oni su izmišljeni i pojavljuju se kao potreba 'malih'.”
Istim se temama Nikolić bavio i u igranim filmovima, samo je tamo u obradi teme pribjegavao crnom humoru i ironiji, te bespoštednoj satiri, a pri pojačavanju dojma realističnosti koristio se dokumentarističkim elementima.
Živko Nikolić, nedvojbeno je, ostavio je precizne zapise o crnogorskom mentalitetu sa svim njegovim gordijskim čvorovima, a mnoga njegova filmska ostvarenja bila su poticaj za njihovo rasplitanje i u tom su smislu preispitivala sustav vrijednosti na kojem se temeljila zajednica, njezin način funkcioniranja, odnosi, ljudi sa svojim unutarnjim životima, koji su se nerijetko razvijali u negativu od stvarnosti. U tom istraživanju i radu trebalo je i znanja i hrabrosti, a Nikolić je svoje umjetničko/filmsko dostojanstvo gradio i zadržao dosljednošću: „Otkrivati istinu, to je u neku ruku, dodirnuti ljepotu”.

I Nikolićev život bio je dotaknut temama kojima se u svom radu posvećivao. Ali njegov život i rad bili su i primjer kako je pametan i razborit čovjek izlazio na kraj s mnogim ograničenjima, barijerama i preponama što nesvijesnog društva, što drske vlasti, što etno-manije, i kako je zadržao slobodu, izrazio svoju individualnost te formirao kritičku misao krajnje umjetničkim postupcima.  
(Za objašnjenje potonjeg svakako pogledati odličan tekst na blogu http://takeaway.bloger.hr/post/ples-sa-vukovima/809334.aspx )

Odnekud pamtim naslov: Dokumentarizam kao etički izbor. I ako nije bio mišljen u vezi sa Živkom Nikolićem, sasvim bi se sigurno i s njim mogao povezati.