Legende i predaje prikupljene u ovoj knjizi, kako nam napominje priređivač, u prvom su redu dio hrvatske tradicijske predaje, premda se i ona miješala i preplitala sa supostojećima: slovenskom i talijanskom.
Sadržaj je podijeljen u nekoliko tipsko-tematskih cjelina: Predaje, Povijesne predaje, Predaje, Atila, Zakopano blago, Mrak Orko, Mrtve duše, Mora, Štriga, Krsnik i štrigo i Kudlak. Posebna vrijednost pojedinih priča je i u tome što čuvaju istarska narodna vjerovanja. Na kraju svakog poglavlja objašnjeni su ključni pojmovi (primjerice: kudlak, vukodlak, štrigo i štriga, coprnica, kres, orko) i to na razini etimologije i pučke etimologije prateći uporabu pojma i promjenu njegova značenja. Pored toga, objašnjeni su i nazivi poglavlja, kao što su Zakopano blago, odnosno rastumačeno je zašto su i kako ti motivi postali zanimljivi za proučavanje. Kroz objašnjenje takvih pojmova posredovana su povijesna sjećanja, kao i praznovjerja, ali i svjedočanstva o stvarnim stradavanjima.
Osobiti sakupljački mar vidljiv je u navodima izvora pojedinih priča, predaja, opisa... Priređivač ispod izvornog teksta, odnosno zapisa koji nastoji slijediti što izvorniju varijantu predaje, navodi točno tko je kazivao, a tko zapisao pojedine štorijice. To je, kako sam u predgovoru naglašava, bio i osnovni zahtjev pri zapisivanju: „ ...poštovati riječi i oblike doslovno onako kako je kazivanje bilo izrečeno.“
Zbirka pruža i zanimljiv materijal za jezične analize s obzirom da je u zapisima sačuvana mješavina različitih dijalektalnih oblika sjeverozapadne Istre, talijanizama, lokalnih izričaja i književnog hrvatskog jezika. Iako je oblikovana za dječji svijet, zapravo je vrijedan izvor građe za svakog koga zanima književno-povjesno-etnološka pozadina i dubina istarskog poluotoka. Stoga, unutar ovih veselih korica, pronaći ćete istarske narodne priče i vjerovanja, ali i vrijednu faktografiju.
Na kraju, vrlo važno, nalazi se tumač manje poznatih riječi što bitno olakšava i uopće omogućuje čitanje i razumijevanje i onim čitateljima koji ne poznaju pobliže istarski govor.
Kada je riječ o pisanju i o djeci, ne čudi da se pojavljuje i ime Danijela Načinovića. No, ovaj put ovdje je u ulozi ilustratora, dobrog ilustratora.
Iz knjige:
LEGENDA O IMENU UMAGA
„Čul sam od starih pripovidati da je bilo maša dižerto tote kadi je danas Umag. Naši stari ribari pripovidaju da je jenog leta tu bila velika nevera i da su tote umakli ribari pred neveron i Venecijancima, jer su se bali da ih ne vlove. Zato su tu valicu, ka je bila skrivena s boškun, zvali Umak, prke su se vo nju umaknuli. Venecijanci su posli besidu Umak obrnuli na Umago, a mi Slavinci rečemo Umah.“
Zapisao vlč. Zvonimir Brumnić, godina nepoznata
maša – mnogo
dižerto – pusto
boška – šuma
prke – jer , zato što, zašto
TRIBAN
Tote ki smo danas mi, da su već pred petstotu lit prišli Slovinci. Oni bot je tu bilo sve u baredu.
Oni su rekli:
„Mi Slovinci tribamo dobru zemlju i dobru pašu. Tote je zemja i paša kako tribamo. Tu su ostali i tako se storilo selo Triban.“
Kazivao Josp Bassanese iz Bibala, zapisao Ivo Jardas 1952. godine
bot – put
bared - korov
BUJE
Majka Božja je hodila po svitu i trudna je bila i kad je došla na oni vrh je sila i rekla:
„Tu je boje biti.“
Po njer su judi djali ime Buje.
Kazivao Gaetan Benolić iz Materade, zapisao Nikola Bonifačić Rožin 1952. godine
MORA U BOCI
Mora je štriga ka se stori bestija. Najpre se stori muha oli buha, pak gre ma bužicu od ključanice va hižu. Na postelje se stori črna kozica, ma najveć boti črna mačka. Človeka masti i cika. Moru se ulovi ako se na bužu od ključanice stavi usta od prazne boce. Mora gre va bocu pak je triba bocu trdo začepit. Ženska ka je mora, dokle je boca zaprta, se suši i ne more već delat kako mora.
Kad pride mora va hižu, triba na vrati brzo storiti križ pa će prit drugi dan jutro posudit soli. Ko njoj se posudi soli, već ne more činiti mora.
Kazivao Ivan Milanović iz Bužinije, zapisao Ivo Jardas 1953. godine
štriga – vještica
storiti – učiniti
bestija – životinja
hiža – kuća
cikati – sisati