Treća prozna knjiga Nevena Ušumovića (rođen u Zagrebu, 1972., odrastao u Subotici) dokazuje da se radi o autoru koji na hrvatskoj proznoj sceni zauzima osobito mjesto. Prevoditelj i poznavatelj suvremene mađarske književnosti, Ušumović je i u svojim dosadašnjim prozama vodio živ i zreo književni dijalog s cijelim nizom velikih mađarskih/europskih pisaca, razgovor čiji je vrhunac upravo zbirka pripovijedaka Makovo zrno - svojevrsno svjetotvorno prevođenje djela još jednog Subotičana, jednog od prvih mađarskih modernista, Géze Csátha (1887-1919).
No ovdje se ne radi ni o zavičajnom «jednačenju po mjestu tvorbe», ni o autorskom «jednačenju po zvučnosti»: ispisujući nove tekstove nadahnute razornim Csáthovim motivima, Ušumović ih smješta u Suboticu rata i neposrednog poraća, u vlastitu povijest, jezik i književnu tradiciju, stvarajući novo dijaloško raskršće (Zagreb-Budimpešta-Beograd, a sve via Subotica) i pripovjedne svjetove u kojima bi se Csáthovi junaci mogli osjećati kao kod kuće, iako je od njihovog dolaska na svijet prošlo već ravno stotinu godina.
Originalnost, koncept, izvedba… Ušumovićev autorski postupak ne da se usporediti ni sa čime što domaća književnost danas nudi. Snažne i razorne, njegove proze istodobno zastrašuju i tjeraju na smijeh, kroz svoje naturalističke (i simbolističke, i ekspresionističke) igre, one simuliraju rad povijesti – rad povijesti nad nama, kao i nad svim znakovnim sustavima – rad koji se u konačnici često svodi na ironiju. (Roman Simić Bodrožić)