Prateći autorski razvoj, kroz navedene romane, mogu se izdvojiti karakteristike Koščecova pisma, specifična obilježja, motivi i postupci koje dominantno koristi. Ono što osobito upada u oči i u pamet nedvojbena je činjenica da je Koščec izniman stilist, svjestan simboličke prirode jezika, i da osobitu pažnju posvećuje rečenici. Rečenica i njena konstrukcija prenijela je na sebe ulogu nosioca dramskog naboja. Dotjerana i zavodljiva rečenica slijedi ugođenost koja nerijetko sudjeluje u značenju, proširuje ili uznemiruje njegovo polje. Ukratko, za Koščeca je jezik mjesto događanja: „Rekao bih da sam na sve načine zainteresiran na jezik, za oblikovanje sadržaja jezikom. Ključno mi je upravo ono što se događa unutar rečenice i pri spajanju rečenica, tu nastojim dati svoj maksimum.“

Nadalje, ono što je karakteristično za sva Koščecova djela kombiniranje je pripovjednih postupaka i formi, kao i poigravanje pripovjednim perspektivama i intertekstualnim strategijama čime definitivno zgušnjava pripovjedno tkivo do te mjere da, primjerice, povjesničar književnosti Slobodan Prosperov Novak smatra da Koščec „vrlo malo poštuje čitatelje“. Ali neki čitatelji, nalazimo, ne slažu se s jelskim profesorom. Čujte jednu načitanu forumašicu: „...sve knjige Marinka Kosceca citala sam, medjutim, kao zaljubljena teenagerica, ne mogavsi maknuti pogled sa stranica, redaka, rijeci, slova...o svemu je unutra nesto pisalo, a ako vec nije, dalo se naslutiti to 'nesto iza'...bilo da je ironican (Wonderland), njezan (To malo pijeska na dlanu), zalostan, izgubljen i politican (Otok pod morem) ili tek dalek, zbunjujuc i na trenutke nedokuciv (Netko drugi)... ...ponekad ga uopce nisam razumjela...ponekad me ocarao....ali reakcija je uvijek bila tu, postojala... ...na svakoj stranici postojao je onaj 'drugaciji' duh...prgavi, pametni, ponekad otvoreno manipulatorski, profinjeni, njezni, rastrgani, tankocutni intelektualac...od prve do zadnje rijeci bila je to ljubav  (xavierkat)“. Ono što je važno jest da Koščecove knjige na mnoge načine uspostavljaju odnos s čitateljem i na mnoge ga načine provociraju, pokreću, potiču¸one su pisane polemično i to ih čini živima, otvorenima, ma koliko se spominjala i hermetička gustoća i visokostilske vratolomije. Polemičnost, kritičnost, analitičnost razvija se dijalektički, u gustoći pitanja, protupitanja i odgovora koji onda učvršćuju ili razaraju „neupitne“ vrijednosti ili klimave pretpostavke.

Tematski, Koščec stvari postavlja široko i duboko uvijek otvarajući prostor za britku (društvenu) kritiku i produbljujući, gotovo filozofski a svakako esejistički, najustajalije, najprestrašenije, najkrhkije slojeve ljudskog bića. Ukratko, vješt je u oblikovanju iskustvene zbilje, koja je za njega temelj esejiziriranja, otvaranja prostora solilokvijima i psihološkim interpretacijama, dominantnom tkivu njegovih romana, ali i esejističkim refleksijama kritičko-parodijski nastrojenim prema gordijskim čvorovima stvarnosti, koje uglavnom olabavljuje humorom – naivno-opakim.
On se zapravo u svim romanima služi finom introspektivnom karakterizacijom likova svojstvenom psihološkim romanima: njihovi psihogrami prizma su kroz koje se reflektiraju odnosi sa svijetom i životom, društvenim rogobatnostima i najpodlijim strahovima. Likovi su, jasno, pretežito usamljenici, osobenjaci; svijet im i nije neko bajno mjesto, neprijateljstvo je obostrano. Pri tome intenzivni doživljaj svakodnevice pretače gotovo u zazor od svijeta (tranzicijskog kuršlusa) te u najoštriju kritiku, jer ipak od tog svijeta ne želi odustati. Odnos između pojedinca i gomile, pojedinca i društvene zadanosti, pojedinca i kolektiva provlači se kao opetovani motiv kroz Koščecove romane. Pitanje koje ga zanima zapravo je koliko pojedinac i njegovo djelo mogu utjecati na društvo, ili uopće utjecati, a kako se ti okviri, te društvene/povijesne/akademske/korporacijske/ljubavne zadanosti, veće od čovjeka, prelamaju preko njegove sudbine.

Sve rečeno u osnovi se može pronaći u većini njegovih romana: bilo da, kao u prvom romanu, Otok pod morem, preko

Zemlja čuda

Koščecov pripovjedač, iznimno osjetljiv, uglavnom slijedi registar sladostrasnog cinizma, a valja se kroz egzistencijalno-tjeskobnu vizuru koju oživljuje humornim do crnohumornim upadicama, odličnim humorom!, trpkom ironijom, parodijom. Fokusiran je na unutrašnje putanje likova, tokovi svijesti i unutarnje struje stoga refleksivno-komentatorski iskazi određuju tok priče u najvećoj mogućoj mjeri. Ali, to nisu tek struje svijesti, to su izmjenične struje koje drmaju i tresu romanima (kao preko golih žica) i prenose impulse/naboje: od intelektualnih, ideoloških (najšire shvaćenih, kao stav) do emotivnih, koje produbljuju i množe značenja, koje vrtlože po biću i kontekstu. Koščec u svom romanesknom razvoju sve više zgušnjava iskaz; karakteristike stoga postaju: mnoštvo motiva, slojevitost obremenjena značenjima koja se iščitavaju metaforički i simbolički; ukratko - bogato detaljima, nabijeno značenjima.
Pri tome, pripovjedačko se komentiranje velikim dijelom kreće u polju intertekstualnosti i citatnosti, odnosno u manirii esejističko-analitičkog diskursa pripovjedač često aludira na razne knjige, filmove, glazbu, povijest: reference se protežu od klasika francuske književnosti do klasika jugoslavenske kinematografije. Pored toga, autor nerijetko upliće i refleksije o samom pisanju.

Marinko K.