• Calendario eventi
• 05 Dicembre 2007

Nenad Veličković a Umago!

{mosimage}Martedi', 11 dicembre, 20.00 h, serata letteraria con uno scrittore di Sarajevo per presentare l'umorismo sottile del suo libro Viva sexico!

Veličkovićevu knjigu Viva sexico uzeh čitati u zao čas: baš nakon što se upoznah s porukom i idejom francuskog sveučilišnog profesora književnosti Bayarda (Veličkovićev kolega) da knjige zapravo i nije nužno čitati želimo li o njima nešto znati, pa čak ni onda kada o njima želimo nešto javno reći, tumačiti, pisati… Jer, prava pamet krije se u tome da s minimalnim inputima dosegnete maksimalne outpute: dakle, da možete tu knjigu tematski, problematski, kulturološki kontekstualizirati, smjestiti je „u glavi“, pa s takvom glavom onda u raspravu o toj smještenoj knjizi. Ukratko, Bayard tvrdi da možete iskoristiti znanja i poznavanja iz ranijih knjiga (ipak sam nešto od Veličkovića pročitala) i da vam je to sasvim dovoljno za priču i mišljenje o bilo kojoj knjizi. Pa tako, valjda, i o knjizi (knjgama) Viva sexico koju ćemo predstavljati u našoj knjižnici. 
Kako je rok do Veličkovićeva gostovanja postajao sve kraći, pa tako i vrijeme za pisanje najave, okolnosti su potaknule trenutno isprobavanje Bayardovih metoda. Maših se dijagonalnog čitanja, prelistavanja, sporadičnih zaustavljanja na tu i tamo kojem djeliću teksta, koncentrirah se na korice, na autorovu sliku na njoj (nije pomoglo), oko korica, na internet, (sreća da Veličković ima stranicu preciznosti i gustoće dosjea www.velickovic.ba ), na razgovor s Nevenom ne bih li iscijedila nešto što će knjigu smjestiti u glavu, pa dalje gdje zatreba.
I tako, sada pokušavam sročiti svojevrsni portret autora tako da ljudi koji nikada nisu za njega čuli skuže tko je i kakav je to pisac, oni koji su čuli da skuže što sve piše i čime se bavi, a oni koji su nešto znali i čitali, da saznaju sve o onom što nisu, tako da ne moraju ni čitati, ni doći na književnu večer.

Veličković je pisac iz Sarajeva, sveučilišni profesor na tamošnjem Filozofskom fakultetu na Odsjeku za srpsku književnost.

Pokretač je nekoliko časopisa, urednik i suradnik njih više od onih prvih nekoliko, izdavač, a najpoznatiji je po pokretanju književne radionice Omnibus koja je kreativno i produktivno povezala mlada pera s bivših prostora. Objavljuje romane (Otac moje kćeri, Konačari, Sahib), priče (Đavo u Sarajevu, Viva sexico), radio drame, scenarije i dramske tekstove, stručne radove iz područja književne teorije, kritičke radove; prevođen na njemački, slovenski, poljski, dobio niz nagrada, odslužio mnoga gostovanja, sudjelovanja na skupovima i okruglim stolovima, tvorac mnogih opakih i duhovitih termina i slogana. Ukratko, radi marljivo i eruptivno, (sitnim slovima piše što je napravio kako bi sve moglo stati na njegovu web stranicu), „proizvodnja“ mu je popraćena ogromnim žarom i golemim rezultatima.
Iako radi kao profesor, o obrazovanju nema bogzna kakvo mišljenje, dapače, to mu je jedno od omiljenih inspiracija za razvijanje kriticizma; iako je bio u ratu (za njega to razdoblje predstavlja najvažnije obrazovanje), o ratu i protiv ratovanja piše bez bolećivosti, s puno pijeteta prema žrtvama, s jasnom osudom bezumlja i degradirane ljudskosti, ali bez patriotske patetike (patriotizam je također domena ponad koje se njegov vispren duh rado i često uzvrpolji); iako ga objavljuju širom bivših država, iako je poznat i popularan, njegovo spisateljsko veselje još uvijek se bazira na uspješnosti stvaranja čarolije koja nastaje potpunim čitateljskim ulaskom u priču (ali zato propuštenim izlaskom iz tramvaja), koju potvrđuje čitateljska zanesenost kao i jednostavna ideja da to što je napisao nekoga veseli i nekom znači. Još uvijek, važnije mu je stići do drugog čovjeka, nego do honorara i kritičarskih lovorika. I zato njegovo pisanje usmjereno je čitaocu „koji u prozi traži zanimljivu priču, u stilu - jasnoću, u poenti - stav i iskrenost.“ U tim okvirima razvijaju se sve priče, romani i komentari Nenada Veličkovića.
Autor, junak, pripovjedač - kod Veličkovićeva pisanja sasvim se preklapaju: em književnost za njega proizlazi iz autobiografije i utoliko je ekvivalentna proživljenom i iskušanom, em, za razliku od mnogih generacijski bližih pisaca, nije napustio ideju da pisanje ima i poruku i da je ta poruka jasno - autorska.  „Iza tekstova trebalo bi da stoji ne samo autor, nego i čovjek. Ne zato da objašnjava ono o čemu piše, nego da to i živi.“ Njegovo pisanje u nemaloj je mjeri prepisivanje stvarnosti (prije toga prepoznavanje priča), pokradanje svojih ukućana, susjeda, njihovih misli, čangrizanja, dijaloga, poteza, prepričavanje priča; a neke su mu, veli, izdiktirane.
Sklonost korištenju autobiografskog materijala čitatelje Veličkovićevih štiva pomalo i ponekad čini voajerima (kako se ne upitati je li stvarno ta Vanda vrckala po autorovom životu), ali on sam ima bolje tumačenje književne „okupacije“ vlastitog života: „Najbolje što sam do sada smislio je ovo: „Naši životi razlikuju se u detaljima, ali u strukturi su isti. Ako kroz te detalje proniknem u strukturu, možda će čitalac moja iskustva prepoznati kao zajednička, i možda će ga moja priča sačuvati nepotrebnog bola. Ili će ga ohrabriti da ne odustaje od borbe za ideje o kojima sam ranije govorio. A možda je ta stvar s pisanjem mnogo jednostavnija: možda je to način da se pripitomi život.“
Rezimirajući sve prikupljeno možemo zaključiti da je pisanje Nenada Veličkovića pisanje sa stavom, protiv sustava i načina života u kojima se vrijednost izražavaju brojčano i novčano, protiv svake vrste dehumanizacije a iz potrebe za jednakošću i pravdom, (koja ga nikako ga ne napušta, bez obzira što se srušilo štošta što je pod tim geslom nastalo). Njegovo pisanje kreće od gledanja oko sebe: teme vise po zidovima (billbordi), iskaču iz pozivnica za izložbe, iz šetajućih silikona, novina, dječjeg pogleda, majčinog poziva, reklamnog slogana, teme ušetavaju u knjigu iz neposredne okoline: obrazovanje (zatupljujuće i nacionalistički nakićeno), moderna umjetnost (koja parazitira na žrtvama i siromaštvu, jadu i nevolji - „…rupe u moralu zakrpljene humorom; aktivan stav izražen pasivnim angažmanom; moroni kamuflirani u oksimorone.“), strani investitori i pomagači („…troše tuđu djecu u svojoj zemlji i štede svoj novac u tuđim zemljama.“), ljudska seksualnost (živa bila!), spadaju u literarne toponime koje Veličković neprestano demistificira, defetišizira, razminirava i raskrinkava. Određujući jasnije predznak autorskom odnosu spram tema valja reći da je u njegovoj literaturi riječ o rušenju tabua i predrasuda o seksu, patrijarhalnom naslijeđu, kritičkom seciranju potrošačkog mentaliteta, izračunljivih vrijednosti današnjice i sveopće nesvijesti kao i nastojanju oko širenja slobode pojedinca („To je ono što imaš kada nemaš stan i posao“).
Ali  tematska osovina koja osobito pokreće njegovu kritičnost društva i civilizacije bazira se na trolistu: seksualnost - obrazovanje - patriotizam. A uz potonje, preciznije i osjetljivije, nužno se lijepi i tema rata. Sve što je s njime izgubljeno i zaprimljeno Veličković zahvaća u svojim pričama - zahvaća tugu, jad, očaj, izgubljene identitete, nepovratno vrijeme, gorak talog iskustva, bijednu nadu preživjelih, i sve to s odgovornošću za svaku riječ, osjetljivošću za svaku bol i s duhovitošću koja je za Veličkovića sastavni dio života, pa tako i onih njegovih mučnijih i strašnijih dijelova. Puno toga postoji zajedno, kao i u životu: njegova književnost je stoga vrckava, teška, tužna, nježna, zabavna, oštroumna, provokativna, dirljiva, ironična, i to sve u tijesnim izmjenama ili nadopunjavanjima. Na trenutke, njegova se proza koči od ozbiljnosti, od precizne i jasne kritike mnogih "crnih rupa" naših malih svemira, dok već na sljedećoj stranici priča raznježeni otac rečenicom ugođenom kao najnježnija glazba - čista lirika.  
Ipak, u koju god formu se upetljao, iz Veličkovića dominantno progovara jetki satiričar.
Dijelovi za koje smo sigurni da je proživio spadaju u najmoćnija i najmudrija, najtoplija i najhumanija pisanja - protiv rata i za čovjeka. O erotici i proživljenosti se ne pitamo; podržavamo autorsku usporedbu o raskoši književnih i erotskih postupaka a u prilog dobroj literaturi.
U svakom slučaju, isplati se biti Veličkovićev čitatelj. "Profitirate" na više načina, bilo da je riječ o smijehu, pameti, izazovima, mašti, zanosu, širenju horizonata, poskakivanju srca, žmarcima ili ježenju. Humor je posvuda.
Da, na kraju, priznajem, knjigu sam ipak pročitala. Pa još i neke druge. (Stoga, Bayard je ovaj put izgubio.) Zato mogu reći: nema šanse da ikakva teorija pobijedi ovako živo i fino pisanje, nema tog argumenta koji bi nas uvjerio u napuštanje gušta predanog čitanja u prilog nekakvom čitanju nabrzaka, pod ventilatorom, ili što već. Jer čitanje Veličkoviće proze predstavlja čisti užitak - i za moždane, i za facijalne mišiće. A upravo zato dobro je i za zdravlje: čuva zdrav razum i simetričan osmijeh.
Veličković - Bayard   1:0 

Usput dodajmo da pobjednik ovog „dvoboja“, navijački i obožavateljski iskonstruiranog, predlaže sasvim suprotno od svog protivnika (a neovisno o Bayardovom prijedlogu) - radionice kreativnog čitanja, jer, prema Veličkoviću, upravo tu je ključni problem: ima više pisaca nego dobrih čitatelja.