• Calendario eventi
• 19 Aprile 2007

POVRATAK ŽUTOG TITLA: GO FAR EAST!

{mosimage}Presentazione del libro Povratak Žutog titla (Il ritorno del Sottotitolo giallo) + proiezione dei frammenti filmici e conversazione sulla cinematografia asiatica + presentazione del sito web della Biblioteca + visita solenne al reparto audiovisivo… in compagnia di Marko Mihalinec e Velimir Grgić! Martedì, 24 aprile, ore 20.

U utorak ćemo napokon, po drugi put ugostiti pakleni dvojac, Mihalinca i Grgića! Dolaze nam iz Udina (netko je spominjao Zagreb?), s devetog FAR EST FILM FESTIVALA. To znači da ćemo iz prve ruke čuti najsvježije informacije o događajima na dalekom, dalekom Istoku... Uz sve to gospoda su nedavno izdala i svoj DVD!

  Ali kakve veze ima to s prezentacijom naše web stranice? Odite na dno naslovnice, tamo sitnim piše Formalin dizajn - upravo je ta firma kreirala ovu stranicu, a njezin vlasnik je glavom i bradom Mihalinec!

Uostalom, pročitajte više o svemu u montiranom intervjuu koji slijedi: (izvor:http://www.losos.hr/index.php?option=content&task=view&id=590)

?Ti si?
MARKO: Ja sam Marko, 27 godina, dipl.ing. grafičke tehnologije – smjer dizajn, samozaposlen u vlastitoj kreativnoj radionici Formalin dizajn, omiljena boja mi je ona bijele kave, omiljeni film mi je svaki sa Tadanobu Asanom, u horoskopu sam blizanac, skupljam poput hrčka sve što mi se sviđa (stripovi, filmovi, igre za komodorca, imam kolekciju malih vojnika (oko 3000 komada)...
VELIMIR: Diplomirani novinar, 28 godina. Riba u horoskopu. Boje – crna, crvena i bijela. Živim od pisanja za Tportal i Klik. Imam na tisuće filmova, knjiga, stripova, CD-a... Koristi to što mi je posao pisati o filmu, CD-ima i knjigama pa nešto dobijem besplatno, ali svu energiju mogu usmjeriti ka tome da to pribavljam i pretvaram stan u skladište.

Takashi Miike, Takeshi Kitano, Kim Ki-duk, Asano, Tsai Ming-liang i David Lynch su bogovi.

?Kako/ kad/ zašto je nastala stranica www.zuti-titl.com?
MARKO: Pošto smo obojica svjesni da je internet bitan medij, a uz to smo Irena (moja djevojka) i ja stručni u izradi internetskih stranica odlučili smo se izraditi promotivnu stranicu na koju smo prvenstveno mislili uvrstiti materijal koji iz ekonomskih razloga nije ušao u knjigu i ponuditi PR materijal kako bi lijeni novinari mogli kopirati tekst. S vremenom je četveročlani web-tim od prezentacijske stranice izgradio mini-portal s brojnim ogledima/osvrtima kako o filmovima, tako i o bitnim redateljima, filmskim festivalima uz intervjue...

?Žuti titl 2?
MARKO: Odmah po odlasku s prve promocije ‘Žutog titla’ rodila se ideja o nastavku. Svaki dobar film ima nastavak, a iako većina nastavaka ima svrhu jedino zgrnuti još brda love na staroj slavi i imenu mi smo se odlučili na nastavak kako bismo ostale naslove koje smo pogledali uvrstiti u drugu knjigu.

Koncept je različit, znači više nije ‘book of lists’ koncept, već interaktivni zabavnik koji spaja koncept učenja uz igru sa Mikijevim almanahom i Kviskotekom.
VELIMIR: Eksploatacijska kinematografija, žanrovi kao što su sexploitation, nunsploatation, nazispoitation i WIP su samo jedan, doduše velik dio knige. Tu je i hrpa svega ostalog što možete i ne možete zamisliti, sa svih strana svijeta – od tajlandskog arta nagrađivanog u Cannesu do amaterskih američkih gore horrora...

?Film i nasilje?
VELIMIR: To ćeš pitanje morati postaviti sociolozima i psiholozima, ili barem uzeti neke knjige u ruke i malo proučiti brojke i teorije. Nasilje u društvu povećava sustav kojem to nasilje odgovara, a umjetnost može djelovati na individualnim razinama. No opet, individualne razine ovise o milijun drugih stvari pa nasilje pojedinca može uzrokovati i kupnja Jutarnjeg lista na kiosku, čokoladice u Konzumu ili karte za autobus na kolodvoru.

Gledanje ptica, slušanje Halida Bešlića ili igranje i gledanje nogometa. Sto ljudi, sto ćudi. Osobno, još nikoga nisam ni ubio ni razbio (osim na boksu kojeg treniram, ali to se ne broji...), a gledao sam više nasilnih filmova nego većina ljudi koja ubija i razbija sve što im se nađe na putu... Mi smo deklarirani pacifisti, ali obožavamo ‘klanje i ubijanje’, ako je riječ o specijalnim ekeftima.

?Otkud fascinacija dalekoistočnom kinematografijom?
MARKO: Čitajući specijalizirane stranice saznaš da azijski film vlada svim bitnijim filmskim festivalima i normalno da odlučuješ istražiti o čemu se radi. S vremenom već poznaješ redatelje, glumce i filmografije. Meni odgovara omjer fanatizma, originalnosti, snage i hrabrosti kojom dobar dio azijskog filma zrači.

Čak niti nije bitan žanr. Po gledanju nemaš onaj tupi osjećaj isprazne zabave, već ostaje nešto o čemu razmišljaš. A čak i ako je namijenjen samo zabavi, opet postoji nešto čarobno. Možda činjenica da sa malim budžetima i velikim mudima rade genijalne stvari...
VELIMIR: Modernu azijsku kinematografiju intenzivno pratim od tamo negdje dvijetisućite, kada sam pogledao ‘The Isle’ pa onda i ‘Ihi The Killera’ te ‘Battle Royale’ i zaključio – OK, zaboravi ova sranja iz hrvatskih kina, ima na svijetu puno boljih stvari. Na kraju krajeva, samo Japan proizvede oko 300 filmova godišnje, a o Koreji i tome što rade holivudskom filmu zadnih par godina neću ni počinjati. Svi mi živimo na istoj planeti, a zahvaljujući internetu svijet je manji nego što je ikada bio. Jedino pitanje jest – zanima li te istraživanje i uživanje u lijepim stvarima koje pružaju život i svijet, ili sjedenje u Sportskim kladionicama i trka za brzom zaradom...