• Calendario eventi
• 05 Dicembre 2005

Renato Baretić

Pišući, u jednom sam se trenutku našao da mislim – a to mi se onda vraćalo svako malo – kako bi bilo sjajno da uspijem stvoriti otok koji će svakom čitatelju biti drugačiji. A onda bih sam sebi zaprijetio – daj, ne fantaziraj, samo piši. Kad su krenuli prikazi, recenzije i kritike, stvarno sam se iznenadio: izgleda da sam zbilja uspio! U razgovorima obično sve to spuštam na nultu razinu, tvrdim da ničega od toga nisam htio, no vjerojatno sam htio sve što su ljudi pronašli, samo nisam znao što sve hoću. Drago mi je da to nalaze drugi umjesto mene.

Važno mi je da bude, da spomenem izraz koji je skovao Josip Antić, a koji zvuči skoro trećićanski, važno je dakle, da roman bude 'čitabile', da bude čitabilno. Ista je stvar i kad pišem za novine: bilo da se radi o tekstu od deset redaka ili pet kartica, trudim se da čovjeku bude ugodno i lako to čitati. Jer ako je to lako, onda će čitalac informaciju primiti puno bezbolnije. Najveći kompliment bilo mi je kad je SMS-om stigla poruka: »Sunce ti tvoje, u 4 i 15 ujutro sam išao spavati, nikako prestat' čitat'«. To je ono pravo, to je smak svijeta. Ni zašto to ne bih mijenjao, ni za kakve nagrade. Dobro, sad, možda ne baš nizašto, možda za financijske aspekte ovih nagrada.

U životu dosad nisam još dobio nikakvu nagradu, osim u osnovnoj školi drugo mjesto u kvizu o Lenjinu. Naravno da mi to puno znači zbog strašne konkurencije – imamo ove godine sjajnih knjiga, tako da sam silno počašćen, ali i zbunjen. (…)ja svaki dan pitam svoju ženu je li taj "Osmi povjerenik" zbilja tako dobra knjiga. Žena kaže da je, ali znam ja zašto ona to kaže – ona se već raspitivala kolika je širina vrata u palači Dverce da zna može li ući s novim šeširom, a da joj ne bude preširok. (izabrala Nives Franić)