• Calendario eventi
• 22 Novembre 2007

Snježana Pejović Petraček

Snježana Pejović Petraček (1965.) književno je ime koje sigurno poznaju oni bliže poeziji i bliže Istri. To su domene gdje je njezin trag prisutniji i življi. U Istri, naime, živi i radi 18 godina. Živi u Bujama, iako – rođena je u Rijeci; radi u Gradskoj knjižnici, iako – magistrica je pedagogije; voli se nazivati pjesnikinjom, iako – piše i prozu. Kao spisateljica objavila je knjige poezije Kao Ajrin  (1994., u koautorstvu s Mirelom Jovičić) i Ptice od straha lete (2006.), i dvije prozne knjige: Paralelni slalom (2002., u koautorstvu s Mirelom Jovičić) i najnoviju Domino i Povratak (2007.) Pored toga, objavljivala je po časopisima, osvojila nagradu Laurus nobilis 2002. godine na natječaju u Poreču te pobijedila na Međunarodnom književnom natječaju Fulvio Tomizza: Lapis Histriae 2007.
   Literarni afiniteti za ovu autoricu imaju egzistencijalnu protežnost koju ona jednostavno izriče: „Pišem oduvijek.“ Snježana piše stalno, ali po malo, od gušta i bez žurbe, s velikim zanosom i apsolutno bez planova o izdavanju i promoviranju, bez ciljanja na stipendije, nagrade, lovorikaste tretmane, bez akcija prošetavanja pisca-sendviča...
   Književni svijet pripovjedaka Snježane Pejović Petraček usko je povezan sa poznatim i „jednostavnim“ životnima situacijama, ali autorica se ne usmjerava (a osobito ne iscrpljuje) na njihovo realistično prikazivanje, na zanimljivo razvijanje priče, već na njihovo prije i poslije; motivaciju i psihološko propitivanje. Ukratko, njezino pisanje  stalni je razgovor sa životom, s njegovim najzačudnijim i najupitnijim dijelovima. Predmetno-tematski određujući, Snježanin spisateljski interes usmjeren je na malo, ali važno polje - prostor između dvoje ljudi. U književnom smislu takva okupacija naglašava subjektivnu pripovjedačku perspektivu i složenu karakterizaciju likova. Stoga, Snježanina proza odlikuje se lirskim refleksijama koje, na neki način, koče radnju, ali zato razvijaju vertikalne smjerove: unutarnji monolozi (putem kojih kroz dvoglasno pripovijedanje razvija i određenu dramatiku), introspekcija, složena karakterizacija likova postaju dominantno tkivo autoričinih priča. Usamljenost, neprilagodljivost, smrt kao fatalnost rastanka od bližnjih i osiromašenje vlastitih života, međusobno potiranje vanjskog i unutarnjeg svijeta, njihovo bolno nesuglasje, okrutno neprihvaćanje različitog koje završava u izopćenosti ili konačnom slomu (svakom mogućem) glavne su točke pripovjednih svjetova novoobjavljenih pripovjedaka.
   Stoga ne čudi što su Domino i Povratak podnaslovljeni kao dvije priče o četiri usamljenosti. Dualnost izrečena podnaslovom u Snježaninom stvaralaštvu je višestruko prisutna. Sve razine autorske dvojnosti odlično je razložio recenzent Neven Ušumović u svom uvodnom tekstu: „Na svim se razinama pripovjednih svjetova ove knjige, pa čak i izvan njih, susrećemo s brojem dva. Iskustvo paralelnog slaloma, pisanja u dvoje, koje je Pejović 'ispraksirala' s  književnicom Mirelom Jovičić (knjige Kao Ajrin, 1994., i Paralelni slalom, 2002.) odražava se u obje priče kroz pripovijedanje u dva glasa, s tim da je to dvoglasje ovdje obilježeno i rodnom razlikom: izmjenjuju se muški i ženski pripovjedač. S malo uopćavanja mogli bismo reći da pripovjedački okvir u obje priče pripada muškom glasu, dok je u središtu radnje sudbina ženskog lika.
   Na razini radnje muško-žensko dvojstvo profilira se, razvodi i intenzivira kroz razvoj ljubavnog zapleta; susret žene i muškarca i posljedice toga susreta određuju pripovjedni interes obje priče. Podnaslov nas, međutim, odmah na početku upućuje na usamljenost tih likova, koja u Pejovićkinim pripovjednim svjetovima postaje izvorom, bolje rečeno procijepom koji oduzima dinamici ljubavne radnje plošnost (da ne kažemo romantičnost) i unosi sumnju, ironičnost i stalnu spremnost na uzmak.“
   Stilski, Snježana prati emociju; njezina je rečenica nerijetko kratka, po mjeri daha, ili s ponavljanjima koja „vuku“ na pjesmu. Pjesma ili proza, kod nje nije odluka koja traži odjelitost; nema jasne granice: „Poeziju pišem lako, nekako bez napora. To čuči negdje blizu spremno da izađe, da nastane, da se oglasi. Iako sam u prozi zainteresirana za  neki, nazovimo ga socijalni aspekt i on mora proći kroz mene bez obzira što je neki poticaj možda  krenuo  iz 'životnog okruženja'. Čini mi se da je upravo to provlačenje kroz sebe, trenutak u kojem se događa ono što je važno u stvaranju. U svakom slučaju, kad pustim da se poezija i proza isprepletu, kad sebi dozvolim da budem (pišem) kakva jesam (a ne kakva bih trebala biti), onda i prozni tekst nastaje lakše.“
   Kako god pisanje uobličila, Snježana jako vjeruje u čitatelja: „Pisanje je radost i način komunikacije sa sobom i sa svijetom. Zato je jednako važno ono što je napisano i ono što je pročitano. Onaj koji čita možda je još važniji. Sada ti koji čitaš dijeliš ako ne i preuzimaš odgovornost za ovu knjigu.“