• Calendario eventi
• 13 Novembre 2013

Stogodišnjica rođenja Ive Balentovića

Povodom stogodišnjice rođenja Ive Balentovića (Županja, 1913–2001) pokušat ćemo ovdje opisati osnovni narativni model Balentovićeve novelistike, tematske fiksacije, upozoriti na izvedbene slabosti, te na kraju preporučiti neke od priča čitateljima zainteresiranim za opus ovog pokretača hrvatskog književnog života u Umagu.

Neven Ušumović:

Balentovićeva novelistika: psihološki realizam i stereotipna stilizacija

Reprezentativni izbor kratke proze Ive Balentovića (Županja, 1913-2001), pisca koji je od 1961. godine živio u Umagu, priredio je Vladimir Rem pod naslovom "Pogled preko ramena" 2001. godine u Vinkovcima (nakladnik SN "Privlačica" d.o.o.). U knjizi se našlo devetnaest priča, koje je Balentović napisao od 1939. godine do 1995. godine, između ostalih i sve one koje su dobile nagrade na različitim književnim natječajima. Urednik priče nije poredao kronološki, nego prema tematskom srodstvu: od ljubavnih deziluzija, obiteljskih sukoba oko imetka, preko patriotskih i rodoljubnih akcija, do sukoba sa seoskim tradicionalnim mentalitetom. Pokušat ćemo ovdje opisati osnovni narativni model Balentovićeve kratke proze, tematske fiksacije, upozoriti na izvedbene slabosti, te na kraju preporučiti neke od priča čitateljima zainteresiranim za opus ovog pokretača hrvatskog književnog života u Umagu.

 Pripovjedna internalizacija

Balentović ne pripovijeda u prvom licu, ako se to i dogodi – kao u pričama "Bogalj" i "Sevdalija" – pripovjedač ne sudjeluje u glavnoj radnji, on samo potiče glavnog junaka na priču. Međutim, Balentovićev pripovjedač nikada ne zauzima transcedentalnu, distanciranu poziciju:  nakon nekoliko uvodnih pasusa, pripovjedač se približava glavnom junaku i fokusira se na njegove emocije i dvojbe. Naš autor nadovezuje se na flaubertovsku tradiciju psihološkog realizma, odnosno upravo na glavnu struju hrvatskog pripovjednog modernizma, naime na onaj način pripovijedanja koji su svojim djelima na prijelazu u XX. stoljeće utvrdili Janko Leskovar, Vjenceslav Novak, pa i njegov zemljak, Vinkovčanin Josip Kozarac u izvanrednoj "psihološkoj studiji", priči "Oprava" (1899).

Umjesto napete i intrigantne radnje, Balentoviću je više stalo do artikulacije psihograma njegovih likova: pripovjedač čitatelja postupno uvodi u unutarnji svijet glavnog junaka, razotkriva nam njegovu prošlost i potiče nas na suosjećanje s njegovim kolebanjima i čuvstvenim previranjima. Ovo gradirano, postupno internaliziranje pripovijedanja određuje ustrojstvo zbivanja Balentovićevih priča čija je kulminacija najčešće u samospoznaji, odnosno u spoznaji vlastite životne situacije, a ne u njezinom razrješenju djelovanjem.

Povlačenje iz društvenih, odnosno povijesnih okolnosti zbivanja posljedično dovodi do poopćavanja konteksta u kojem se radnja odvija. Ako je taj kontekst ocrtan, on je skiciran apstraktnim i škrtim potezima: nasljućujemo najčešće da se radnja događa u piščevoj rodnoj Posavini , dok tek poneka priča uključuje i primorske motive (priče: „I ljubav i igra“; „Bik“; „Bijeg“). Iznimke su svakako kratke priče "Invalid" i "Minirani put" u kojima Balentović progovara o ratnim devedesetim, međutim ti tekstovi nemaju književnu vrijednost budući da njima autor samo dramatizira vlastite domoljubne stavove i povijesna istraživanja.

Gotovo istovjetan model internalizacije pripovijedanja u Balentovića ponavlja se u onim pričama u kojima je vrijeme radnje svedeno na jedan čin – putovanje ili susret - dok se vrijeme pripovijedanja proteže u meandrima asocijacija, refleksija i reminescencija glavnog lika. U jednoj od najuspjelih priča "Dobro veče, majko" (1956) taj se model realizira na sljedeći način: usred rata (koji pripovjedač samo apstraktno naziva "drugi Veliki rat" i ne bavi se njegovim povijesnim okvirima, vojske su za njega: "razne, šarene") osamljena starica skriva nakratko bjegunca kojega proganjaju tri strana vojnika; pri tome je bjegunac neprestano podsjeća na njezinog sina Iliju, koji se također potuca po okolnim šumama. Ovaj kratki, domoljubni čin ima dakle svoju čuvstvenu pozadinu koja nije patriotska nego je intimnije prirode: majčinska briga za sinom sublimira se u pomoći njegovom vršnjaku kojeg proganja okupacijska vojska. Pripovijedni naglasak pri tome upravo je na majčinskim osjećajima. Približavanje pripovjedača majčinoj osjećajnosti postupno se razrađuje na uobičajen način za Balentovića: nakon stiliziranog opisa nokturalnog ugođaja, pripovijedanje se polako internalizira kroz majčinski pogled na okolicu, te asocijativnim putem kroz njezina prisjećanja i potištenost zbog nesretnih sudbina njezinog pokojnog muža i tri sina. Majka se nakratko prisjeća razgovora sa najmlađim sinom Ilijom koji joj je iznenada banuo u kuću: ona ga moli da u ovom ratno metežu ne učini nikome ništa nažao, a on je tješi da nije "ničiji vojnik" i da planira otići što dalje odavde. Tek nakon svih tih "uvodnih" momenata dolazi do scene skrivanja mladog bjegunca, koja se sastoji od niza žustrih i šturih replika između majke i bjegunca, pri čemu je dakako, naglašena majčina optika. Na kraju bjegunac nestaje u noći, a pripovijedanje se vraća majci, koja u polusnu čuje glas svoga sina Ilije.

U ovom premještanju pripovjednih intencija očito je da u prvom planu nije staričin domoljubni čin, nego njezina usamljenost i briga za sinom. U nekim pričama zbivanje je još više u sjeni emotivnih kolebanja i evocirane prošlosti glavnih likova. U priči "Cvijet pod staklom" mladi Kvirin "sretnim" slučajem sjedi u vlaku zajedno s djevojkom Klarom: u nizu retrospekcija ocrtava nam se povijest njegove neuslišane ljubavi prema njoj, da bismo na kraju priče saznali kako se ona sprema za samostan. U "Lomači" umire supruga bogataša Oberskog, a sin mu pohlepno troši stečeni obiteljski imetak: Oberskog pri svemu tome najviše zaokuplja sjećanje na njegovu neostvarenu mladenačku ljubav prema siromašnoj Leni. U priči "Smrt u šumi" Luka izlazi iz zatvora i ide na vlak, pri tome gdjegod stigne ispija čašicu rakije i prisjeća se svoje krivnje zbog pogibije sina kojega je poveo u krivolov. U "Skorojevićima" Joko se vraća iz zatvora u svoj stan i očekuje dolazak svoje partnerice Lade: za to vrijeme saznajemo povijest njihovih poslovnih malverzacija koje su glavnog junaka odvele u zatvor. U priči "Put u plavu nirvanu" harmonikaš Alija Bućuk saznaje da je smrtno bolestan i dok grli svoju sadašnju partnericu Evku, prisjeća se svih svojih ljubavi...

Poseban slučaj su priče "Tamo negdje daleko" i "Dva svijeta" o povratku glavnih junaka u bosanski zavičaj. U obje priče sam proces povratka u rodni kraj - suočavanje s raznolikim zavičajnim motivima, osobama i tradicionalnima običajima - budi uspomene, ali istovremeno i izaziva otpor kod glavnih junaka, koji spoznaju da su se kao ličnosti promijenili u tolikoj mjeri da im je zavičajna sredina postala nepodnošljiva. U svakom slučaju, u najvećem broju priča, a pogotovo među onim uspjelijima, Balentovića interesiraju likovi u trenutku njihove osamljenosti, točnije one granične situacije u kojima se intenzivno raskrivaju njihova unutarnja kolebanja i bude takozvani "duhovi prošlosti". Shodno tome radnja samo uokviruje, odnosno potpomaže pripovijedanje o emotivnom svijetu i moralnim dvojbama glavnih junaka.

 

Dva svijeta: individualnost i društvena moć

Balentovićevi glavni junaci uz nužna poopćavanja dijele mnoge zajedničke crte, a u krajnjem slučaju - kao što je slučaj s likom "izopćenika" Karla u jednoj od autorovih najambicioznijih novela, u dramskim stilom pisanoj "Večeri kod Gustava Grafa" - prepoznajemo u tome i autobiografske momente. Kao po pravilu, junaci su osamljeni muškarci s društvenog ruba koji se bore za vlastiti integritet u nepovoljnim emotivnim, obiteljskim, materijalnim ili političkim okolnostima. Zajedničko im je često rodoljublje, odnosno domoljublje, ili u užem smislu privrženost obitelji, zbog čega ulaze u sukob s vlastitom okolinom. Njihova je izmještenost ponekad doslovna, pa žive u provinciji ili u tuđini, u drugim slučajevima oni su zbog svojih boemskih ili političkih životnih opredjeljenja u oporbi društvenom konformizmu.

Kao i njegov poetički srodnik Vjenceslav Novak, i Balentović pripovijeda o “dva svijeta” (istoimeni su Novakov roman (1901), i Balentovićeva priča (1985)) i daje svoj prilog jednoj od temeljnih opozicija moderne književnosti: sukobu između estetski i(li) moralno osjetljivih pojedinaca s vlastitom nemilosrdno pragmatičkom i materijalističkom zajednicom. Ta opozicija traumatski obilježava najintimnije odnose u Balentovićevim pričama: ona obilježava ljubavne odnose (gdje su prečesto ženski likovi oličenja pohlepe za materijalnim) i dovodi do međugeneracijskih sukoba u obitelji. Balentovićevi junaci najčešće su strasni ljubavnici, umjetnici ili domoljubi koji se bore za svoje mjesto u sjeni novca, politike i provincijalnog mentaliteta.

Stereotipna stilizacija

Osim do dojmljive psihologizacije, Balentoviću je izrazito stalo do biranog književnog jezika. U njegovom rječniku ne samo da nema vulgarizama, nego ćemo ponajčešće čak i u dijalozima uzalud tražiti naznake konverzacijskog stila, tek se eventualno u regionalno obilježenim pričama probija narodni govor, riječi i fraze iz slavonskih, bosanskih ili primorskih dijalekata. Piščeva angažiranost oko osobnog integriteta njegovih omiljenih junaka, usamljenika, marginalaca i provincijalaca, očituje se možda ponajbolje u dostojanstvenosti njihovog izražavanja.

No, naglašena književna stilizacija, koju prati već spomenuta aspraktnost konteksta zbivanja, ali i autorefleksivna sklonost junaka apstraktnom izraživanju, oduzima dijaloškim situacijama na uvjerljivosti i onemogućuje individualizaciju govora likova, u nekim pričama čak remeti zacrtanu tekstualnu logiku pripovijedanja. Uz to, Balentovićev stil obiluje nesuvremenim jezičnim konvencijama i stereotipnom metaforikom što u spoju sa sklonošću pripovjedača, odnosno junaka apstraktnim izrazima dovodi do ovakvih vrlo zvučnih, ali nefunkcionalnih konstrukcija: "milje tjelesnog obilja" (Lomača); "protubikovske pogrde" (Bik); "ubode ga ušiljenim pogledom" (Tamo negdje daleko); "u meni se cerilo tjeskobno čuvstvo" (Bogalj)... Kod Balentovića se sunce još uvijek smije bez ironije, drveće šapuće tajne, a ljubav ubija – ovo stereotipno izražavanje trivijalizira Balentovićev psihološki realizam i približava ga pučkoj književnosti.

Međutim, u obratu, upravo stereotipna karakterizacija i metaforika, uz dodatne folklorne stileme koje Balentovića približavaju narodnoj usmenoj književnosti, rezultira uspjelijim pričama, među kojima su svakako bugarska priča "Noćni prepad", bošnjačke priče "Tamo negdje daleko", "Put u plavu nirvanu", "Sevdalija", kao i primorska priča "Bik". Apstraktna regionalna kontekstualizacija vodi u folklornu stilizaciju i pričama daje ugođaj vašarske svečanosti, koja pogoduje autorovoj uobičajenoj igri sa otkrivenim i skrivenim emocijama junaka. Iza folklornih običaja i tradicionalnih gesti nasljućujemo vjerodostojan puls junaka, njihov eros, čežnju za boljim svijetom, pobunu protiv postojećeg stanja.

 

Čitati Balentovića

Pokraj svih stilskih nezgrapnosti vrijednost Balentovićevih priča otkriva se ponajviše u njihovoj struktuiranosti, umijeću s kojim autor postupno vodi čitatelja do onoga što se krije "iza kulisa", ali i u odvažnosti prezentiranja kontradiktornosti ljudskog djelovanja i kompleksnosti unutarnjeg svijeta junaka. Balentović je nasljednik modernog kulta umjetničkog stvaralaštva, njegov bogati opus i svestrano djelovanje u kulturi, govori nam o snazi i istrajnosti njegove žudnje za Književnošću (s velikim K!).

Preporučujemo sljedeće priče kao uvod u Balentovića: "Noćni prepad"; "Dobro veče, majko"; "Večera kod Gustava Grafa"; "Put u plavu nirvanu"; "Bogalj".