• Calendario eventi
• 09 Marzo 2007

THE DAY AFTER – CON DORTA JAGIĆ E DARIJA ŽILIĆ

{mosimage}Jazz - cabaret - poetry talk: la serata delle giovani poetesse Dorta Jagić e Darija Žilić! The day after – il 9 marzo 2007 alle ore 20 in occasione della Festa della donna nella Biblioteca civica si leggerà e si canterà. Siete i benvenuti!
Dorta Jagić (Sinj, 1974) spada u prvi pjesnički red mlađe književne generacije. Svrstavanju u prve redove pridonijele su tri zbirke pjesama: Plahta preko glave, 1999., Tamagochi mi je umro na rukama, 2001. te Đavo i usidjelica, 2003., ali naravno, i riječ književne kritike koja je odreda usklicima i panegiricima dočekala Dortine pjesme. Od 1999. godine, kada je dobila Goranov vijenac za mlade pjesnike, njezino pjesništvo neprestano raste i cvjeta:  raskošne asocijacije, minimalno kroćene interpunkcijom i principima stvarnosti i spoznatljivosti, vrtoglavo se otimaju logici i grade jedan sasvim osobit vlasuljasto nadrealni svijet.

Dorta svoj pjesnički svijet gradi od krajnosti, kontradikcija, želeći obuhvatiti početak i kraj (premda je izraženija opsjednutost počecima). Naglašavanjem fizičkog i metafizičkog, kršćanskog i poganskog, vragolastog i vjernički predanog, autorica neprestano iščašuje središte, ono središte u kojem smo svi ugniježdeni i iz kojeg mislimo da držimo stvar pod kontrolom. A Dorta rado vraća stvari na početak: bilo da se radi o svemiru, prvom traču, dorianu grayu ili nastanku mjeseca i u tom „predsvjetskom“ prostoru nastaje čudesan itinerar fantastičnog pjesničkog carstva: neosveci, anđeli, grobotnici, tamagochiji, gondolijeri, liliputanci, kontrola leta tepiha…

Njezin nadrealizam je preobraćenje nastalo iz „bujajuće nostalgije za nebom“, rasturanje logike svarožićkom dosjetljivošću. Takva nadrealnost nerijetko je oblikovana metaforikom naglašene, a ponekad i brutalne, tjelesnosti, a u novijem pjesništvu sve se više ta staza sublimira u metafizičkom zanosu, kršćanskoj mistici, sakralizaciji poezije. „Sve više i više to 'neukusno' metafizičko uzbuđenje uzima u mene maha, sužujući i izduljujući mi pjesme na račun baroka i metaforike.“
Pored poezije, Dorta piše i kratku prozu (2. nagrada časopisa "Vijenac" za kratku priču, 2001.), dramske tekstove i kazališne kritike, bavi se amaterski kazališnom pedagogijom i režijom, prevodi s engleskog i njemačkog…i dosta!
A ono što je određuje više od legitimacije je putovnica. Naime, Dorta putuje. I to vrlo ozbiljno putuje. Toliko ozbiljno da su joj dobra pjesma i dobro putovanje jednako vrijedni.

 

Darija Žilić (Zagreb, 1972) na umaškoj večeri predstavit će se kao pjevačica, iako su ostale njezine odrednice puno šire i čuvenije. Darija je prije svega odlična kritičarka, teoretičarka, moderatorica, prevoditeljica, aktivistica, pjesnikinja… Premda je objavljivala mnogo i gotovo redovito po različitim kniževnim i društvenim časopisima – kako poeziju tako i kritiku te esejistiku - tek joj je prošle godine izašla prva zbirka poezije: Grudi i jagode. Već sam naslov otkriva osobitu i neskrivenu senzualnost i upravo je ta neskrivenost važan signal za interpretativna iščitavanja. Darijine pjesme izlijevaju se kao slap (ne znam kako spriječiti asocijaciju o jednom malom slapu koji teče i teče), bez zadrške, snažno, silovito, ostavljaju dojam kao da su pisane „na dah“. A u tom se dahu razabiru različiti tonovi: nježni, sneni, zaneseni pa sve do tamnih, dubokih, protestnih, ovisno o tome je li nekom intimističko-snovitom metaforom zahvaća negativ (skrivenost) slike svijeta ili (negativni) pozitiv slike žestoko kritizira. Svi ti tonovi, ma koliko različiti bili i pokrivali široku skalu, sadržani su u dominantno ženskom glasu. Ženskost Darijine poezije nije ograničenje, nije determinacija koja sužava, već osviješten i snažan prostor autorske refleksije koja obuhvaća od feminističkih teorija i kulturno-povijesnih referenci pa preko naplavine nemilih i recentnih prizora različitih rasizama do zvrckastih dosjetki i ironično-lirskih provokacija. Ukratko i zorno, njezinim pjesmama lete galebovi, raste vodeno cvijeće, šeću trudnice, poetese, Langobardi, Sveta Petka, ali i Kurdi i Afganistanci sa svom težinom svoje sudbinske popudbine.

Ostali Darijini angažmani također široko zahvaćaju: od održavanja predavanja o ženskom pjesništvu koje analizira kroz topose poput tijela, pisanja, žudnje, pa do vođenja tribina u zagrebačkom klubu Mama (središtu urbane kulture i aktivizma) na kojima se predstavljaju  autori i knjige iz suvremene teorijske produkcije – bilo da je riječi o knjigama iz područja novih tehnologija, rodnih studija, postkolonijalizma, kulturalnih studija. No, čini se da ipak najdublji trag ostavlja kao književna kritičarka, i to tako dobra i tako vrijedna kritičarka da njezine kolege izražavaju žal što nema svoj web ili blog na kojem bi svu tu silinu tekstova smještala…
I, da se vratimo na početak, tj. pjevanju. Darija pjevanje smatra najviše svojim, iako se ono najrjeđe ili nikako vezuje uz njezin stvaralački identitet. Izvođenje jazz-standarda krenulo je kao puka zabava, ali i ozbiljno uživanje. S obzirom da je produžila zabavu, sada možemo i mi uživati u zauvijek zelenim hitovima poput  Sweet and lovely, As time goes by, When somebody thinks you are wonderful, September, You do something…