vidimo se!?
Mustafa Zvizdić (Sarajevo, 1970) pjesnik i prozaik iz Sarajeva svoj kruh svagdašnji osigurava lektorskom rabotom u Oslobođenju. Autor je zbirke pjesama „Igre voskom” (1996) i romana “Muzika zidnih satova” (2004) koji je prošle godine bio nominiran za književnu nagradu “Meša Selimović”. „Muzika zidnih satova“ duhovita je i pomalo gorka složenica sjećanja glavnog junaka kojemu je odlazak u rat prizvao djetinjstvo. Zašto baš priča iz davnina objasnio je sam autor: "To je bio način da rekreiram svijet, da se oduprem osjećanju prolaznosti, da spasim, koliko se to uopće može, taj svijet od zaborava. To nije autobiografski roman, jer se glavni junak, Mehmed, nakon nekog vremena odvojio od mene i počeo da živi svoj život. Zanimljivo je da za one stvari koje sam izmaštao u romanu ljudi misle da su autentične, a za ono što je stvarno bilo misle da nije." U skupljanju iskustva, prisjećanju, dotjerivanju jezika i kompozicije, traženju likova, Mustafi je prošlo 8 godina. Da trud nije bio uzaludan zna svatko tko je pročitao knjigu: ugođenu, lirski omekšanu i povremeno cinično zašiljenu. Narativne eklipse, memoarsko prizivanje mjesta kao pozornice unutarnjih događaja i doživljaja i nizanje kratkih epizoda koje na kraju sasvim jasno iznjedre cjelinu, dobitni je Mustafin minimalizam. A naš Mustafa stvari vidi ovako: " Ne pada mi na pamet da se takmičim s nekim piscima u produkciji, neću da se takmičim u bilo kom smislu. Svaki pisac ima svoj unutrašnji ritam.... Spadam u one tipove koji rade u svojoj bašti, ponekad se nagnu preko ograde, pogledaju tuđu, i ne pada im na pamet da nekome sole pamet kako treba uzgajati ovaj ili onaj cvijet." I sasvim je u pravu.
bog bogova
Ahmed Burić (Sarajevo, 1967) novinar je sarajevskog magazina „Dani“ i pjesnik svih ljudi koji se još nisu odrekli puta na kojem se srcu ne umanjuje uloga. Burić je naravno bio precizniji: «Poezija, ako je dobra, svoj put pronalazi na razne načine, a meni je najdraži put srca… siguran sam da će svako onaj ko u srcu nosi makar djelić radosti za poeziju prepoznati da je to pisano i za njega, odnosno nju. Kompetencija ne leži nužno u obrazovanju ili informisanosti, ona je često, i to je meni njezin najdraži oblik, u emocijama.» Premda nas je ovakvim stavovima nužno raznježio, Burić zapravo u svojoj zbirci pjesama «Bog tranzicije» (2004) priča o puno okrutnijim i krvavijim događajima; ratu i poraću, o pukotinama koje više ništa ne može zaliječiti, o svijetu na koji i pjesničku riječ treba spuštati blago, pažljivo i toplo. Otud nježnost. «Rat je u dobroj mjeri stvorio ovu poeziju, ali ona je pisana i zato da se rat nikada ne ponovi.», autorski je sukus vlastitih pjesničkih nastojanja. Razdvajanja i isključivost su ono na što Burićeva svijest, ni novinarska ni pjesnička ne može i ne želi pristati: «Moja neodlučnost stoji između poniženja od Zapada i straha od / Istoka.» i «Novine: uglavnom čitulje i glamur bez pokrića / Hrvati umiru u Večernjaku, Bošnjaci u Avazu, Srbi u Politici / Još se nismo dosjetili ni da smo živa bića.» Burićeva poezija je sasvim angažirana, ozbiljno, kritički i emotivno korespondira sa svim mrakovima koji zastiru ljudsko i intelektualno. Na tragu te ideje nastaje sve što on piše: od proznih tekstova za književne časopise („Lica“, „Fantom slobode“, „Balcanis“,…) do novinarskih (kako o sportu i politici, tako o kulturi i svakodnevici). Pored pisanja, Ahmed Burić je kao scenarist i glumac sudjelovao i u nekoliko filmskih projekata, a povremeno je i urednik; novinarski se usavršava po cijelom svijetu, svira gitaru, zaslužan je za promociju glazbenih ostvarenja Ljiljane Petrović, Mostar Sevdah Reuniona, Šabana Bajramovića, i uz to je gorljivi fun Johnnyja Štulića; igra rukomet, prati sve sportove, sugovornik je u svakom mogućem razgovoru (teme beskrajne); široka duša, plave oči, vodenjak u horoskopu,… br tel: 00387611…. ops!
bosanska poezija
