Kvartal 01/11

Amos Oz

U našim kvartalnim osvrtima nudimo Vam TOP 10 knjiga-događaja u hrvatskoj književnoj javnosti s glavnim li(n)kovima. Pokušavamo ustvari naznačiti, gdje je to moguće, trasu recepcije i točke zamućenja medijske slike odabranih naslova/pisaca. Više nego na pojedine romane, u ovom kvartalu medijska je javnost bila usmjerena na autorske profile: Oz i Jergović dvije su krajnosti toga interesa. Gotovo sve ostalo nošeno je tzv. ženskim valom hrvatske književnosti: ovdje smo se posebno pozabavili recepcijom proznih knjiga Olje Savičević Ivančević, Nade Gašić, Mirjane Dugandžije, Andreje Zlatar, Nore Verde i Tanje Mravak. Maleni muški prostor ostavili smo srpskim autorima Saši Iliću i Aleksandru Novakoviću, bez generalizirajućih zaključaka o spolu i naciji. Zaključke i čitanje prepuštamo Vama! (knjižničari Nives i Neven)

Amos Oz

1. Priča o ljubavi i tmini / Amos Oz ; prevela s hebrejskog Andrea Weiss Sadeh (Fraktura, 2009). Za one koji ne znaju otkud početi s Amosom Ozom, konsenzus postoji oko monumentalnog autobiografskog romana Priča o ljubavi i tmini. Virtualni svijet otkriva nam tanku recepcijsku sliku u Hrvata: Jurakov tekst, naprimjer, koji se može pročitati na stranici Moderna vremena info, napisan je u godini izdanja s pozicije voajeristički raspoloženog i površnog čitatelja. Jurak je za Jutarnji list napravio te 2009. godine svoj izbor najboljih naslova prijevodne književnosti; Oz je pri samom vrhu. Ali što znači gostovanje velikog pisca za njegovu recepciju u maloj Hrvatskoj, pokazalo je trodnevno gostovanje izraelskog pisca u ožujku ove godine. Amos Oz došao je u organizaciji veleposlanstva Izraela i izdavačke kuće Fraktura u Zagreb. Razgovor Srećka Horvata s Ozom u Kinu Europa novinar Tportala Gordan Duhaček nazvao je književnim događajem sezone! Prvi intervju po dolasku u Zagreb sa „svjetskom književnom zvijezdom“ napravio je novinar Hrvatskog radija, diči se HRT, a zatim su krenuli gotovo svi tjednici, dvotjednici i dnevne novine, s pitanjima o životu u kibucu do rješavanja bliskoistočne krize; euforija je dosegla vrhunac u Vjesniku: Amos Oz razoružao zagrebačku publiku! Stvar na terenu, tj. u knjižnici, izgleda tako da su sve Ozove knjige posuđene, naručuju se dodatni primjerci, a korisnici su uvjereni kako čitaju nove knjige, iako one postoje u knjižnici već godinama. Nedostajao je prst koji pokreće prvu domino-pločicu! No, čim autora uokvirite televizijskim ekranom, kreće priča, čitanje, zanimanje, rezerviranje... Razočaranje je jedino što nema nastavaka. Pa da se stvar pretvori u pristojnu sapunicu.

Miljenko Jergović

2. Polemika Visković – Jergović donijela nam je niz novih skica za portret Miljenka Jergovića, najkontroverznijeg i najčitanijeg hrvatskog pisca u regiji. Da je polemika, kako to često biva, rezultat niza površnih i žučnih interpretacija, znanstveno je dokazao Stanko Andrić u Zarezu. Tekst do njega potpisao je urednik Postnikov upućujući čitatelje da se pravi problemi na hrvatskom književnom tržištu kriju negdje drugdje. Sve je dakle započelo Viskovićevim intervjuom u Vijencu, koji je dao uvijek inspirativnom Tunjiću; prilažemo naših Top 5 njegovih pitanja na škrge. Polemika se toliko razbuktala da je naš omiljeni sajt Moderna vremena info morao uskratiti svoj prostor, pametnim riječima urednika Nenada Bartolčića. Za ljubitelje Jergovićevih portreta, nezaobilazni prilog ostavio je Edo Popović; u najgrubljim crtama Jergovića je portretirao Rade Jarak u intervjuu Maji Hrgović, a svima koji se ipak drže autoportreta preporučujemo www.jergovic.com. Polemika je potpuno zasjenila činjenicu da je Jergović u nekoliko mjeseci krajem 2010. godine izdao tri knjige. Ana Grbac je za Tportal fino sažela probleme koje pri čitanju Jergovića ima čitatelj koji nije ni fan ni hejter.

Adio kauboju

3. Adio kauboju / Olja Savičević Ivančević (Algoritam, 2010). Adio kauboju objavljen je u svibnju 2010. godine u Zagrebu i Beogradu (Samizdat B92). Odlično se primila (a tome je zasigurno doprinijela priča na strani malih i slabih, soc-društveni aktualitet, kao i destruiranje kaubojskog mita/bajke te fantastičan pjesnički jezik i stil) i vrlo brzo je postala ljetni hit (naglasak je na hitu i čitanju, ne na ljetu i plaži), a autoricu stalo intervjuirati sa svih strana, poput Mosora za Slobodnu Dalmaciju! Dario Grgić ju je među prvima stavio za koplje iznad ovdašnje produkcije, a Robert Perišić je u Globusu roman hipotetski smjestio na svjetski plan: da je izašlo u Engleskoj, bio bi svjetski hit! Recepcijska slika romana lako se može složiti s obzirom da je sama autorica, zahvaljujući svom pažljivom uredniku (čitaj KaLibar), na svom FB-u objavila linkove za više od deset kritika, većinom vrlo uglednih kritičara iz regije. Iako je većina kritika intonirana iznimno pohvalno, treba reći da su Saša Ćirić i Boris Postnikov „uzeli distancu“, s vjerom u Oljino autorsko sazrijevanje. No, stvar se već otela regijskoj književnoj čaršiji: Olja je stigla na sajam knjiga u Leipzigu (već treći put) i tamo predstavila njemačko izdanje knjige. Španjolsko i mađarsko su u pripremi. East(ern) sada kreće prema West(ernu).

Saša Ilić

4. Pad Kolumbije / Saša Ilić (Fabrika knjiga, 2010). Saša Ilić počeo je pisati za naš najzanimljiviji politički tjednik, samostalni srpski tjednik Novosti. Njegov nastup/istup iz ujdurme oko NIN-ove nagrade izazvao je niz polemika. Pri tome se gotovo zaboravilo da je Saša Ilić objavio u listopadu 2010. godine vrlo vrijedan roman. O romanu se pisalo i piše za naše listove i portale, pa tako: njegov kolega iz Betona Saša Ćirić za Novosti, oduševljeni Pavlović za Booksu i uvijek odmjereni Postnikov u Zarezu. Na TV-u naše Knjižnice pogledajte prilog koji je Jasmina Vrbavac napravila za RTS.

Voda, pučina

5. Voda, paučina / Nada Gašić (Algoritam, 2010). Knjiga Voda, paučina objavljena je u lipnju, tako da smo dobili ledeno krimi-štivo za ljetne dane intenzivnijeg čitanja. Kako je prvi roman Mirna ulica, drvored odlično prošao kod čitatelja i kod kritike, a najavljena je krimi-tetralogija, novi se roman željno iščekivao... Recepcijski put trasirao je Globus koji je najviše  učinio za efektno predstavljanje i uočljivost autorskog identiteta Nade Gašić (bez obzira na nepreciznosti), dakle za tzv. brendiranje. Krajem srpnja izlazi veliki razgovor s autoricom - hrvatskom Agathom Christie. Prava recepcija za ovaj opsežni roman razvila se tek u jesen, kada je uslijedio niz lauda i iznimno pozitivnih kritika i prikaza; pisali su Jagna Pogačnik, Helena Sablić Tomić, Ana Grbac, Vladimir Arsenić... Negativno čitanje, s ozbiljnim pomanjkanjem kritičke dubine i argumentacije, stiglo je na kraju (krajem veljače 2011) iz pera inače iznimnog kritičara Saše Ćirića. Međutim, najveći dio hrvatske književne javnosti roman izdvaja i izdiže iznad hrvatske književne produkcije. Među njima su i ugledna profesorica i urednica Andrea Zlatar (promotorica knjige, recenzija je objavljena u Zarezu) i dramatičar i kritičar Slobodan Šnajder. Što se tiče glavnog urednika ove internetske stranice, najdublje je u vodu i paučinu zašla naša knjižničarka-kritičarka Nives Franić, prilikom vrlo uspjelog gostovanja književnice u Umagu!

 


Andrea Zlatar

6. Rječnik tijela : dodiri, otpor, žene / Andrea Zlatar (Naklada Ljevak, 2010). Pored svih beletrističkih naslova, po čitanju je odskočila i jedna esejistička knjiga, što je ipak bitno rjeđi slučaj. No zahvaljujući medijskoj prisutnosti, nezaustavljivom ženskom književnom valu (dogurali smo do kalendara s književnicama!) i, svakako ne na kraju, kvaliteti tekstova Andreje Zlatar, knjiga Rječnik tijela privukla je poveliki čitateljski krug; knjižničarskim rječnikom rečeno to znači da je knjiga „na rezervaciji”. Knjiga se bavi (ženskim) tijelom i njegovom socijalnom funkcionalizacijom, ali je pri tome i izrazito intimna i introspektivna – što je oduševilo medijske čitatelje. Kako je i zašto upisala teoretski diskurs u autobiografsku priču najbolje je objasnila sama autorica u intervjuu H-alteru. Najveću pozornost svakako je zadobila zahvaljujući duhovitom i samoironičnom prikazu tipova hrvatskih književnica u Globusu (23. 11.; samo tiskano izdanje), gdje je i za sebe našla mjesto. U virtualnom prostoru, kritika je zapravo malo (vidi Vjesnik), ali je zato objavljen niz razgovora, pa je autorica na neki način bila „prisiljena” na samoprezentaciju. Rječnik tijela ima i vrlo istaknuto mjesto na pravom, angažiranom ženskom sajtu Vox feminae. Knjiga je promovirana na maloj zimskoj turneji u Osijeku, Ivanić-Gradu i Rijeci.

Dugandžija

7. Nekoliko dana kolovoza / Mirjana Dugandžija (EPH, Novi Liber, 2010). Mirjana Dugandžija, novinarka koja između ostalog objavljuje priloge o kulturi u Globusu,  imala je moćan EPH-zamajac za svoj prvi roman. Iako je objavljen u listopadu, roman je već najavljen velikim rujanskim intervjuom u Jutarnjem. U promotivne svrhe angažirali su se Jergović, Ferić, Andrea Zlatar i dakako, Jagna Pogačnik, kao urednica EPH-ovih izdanja. Još uvijek rijetki kritičarski glasovi (Grgić, Boko) govore nam da smo dobili snažan, slojeviti autobiografski tekst - da skratimo Jergovićevu preporuku: roman od više romana, a ništa izmišljeno.

Nora Verde

8. Posudi mi smajl / Nora Verde (Meandarmedia, 2010). Kao i Andrea Zlatar, dodatnu radikalizaciju ženskog pisma donio je nastup autorice koja se skriva pod pseudonimom Nora Verde. Knjižničarima bi posebno zanimljiv trebao biti njezin tekst na stranici Vox feminae koji se bavi čitalačkim navikama nacije. Tek jedan od niza novih momenata u samoreprezentaciji koje unosi Nora korištenje je dublerice za foto-materijale. Njezin je roman vjerojatno najžešći u nizu proznih djela u čijem su središtu junakinje, a ne depresivni hrvatski junaci. Izašao je u studenom 2010., i klupski, rokerski promoviran isti mjesec. Repriza partyja bila je ožujku.

Vođa

9. Vođa / Aleksandar Novaković (V.B.Z., 2010). Roman Vođa je za Interliber, po tradiciji, nagrađen od strane V.B.Z.-a uz veliku pompu. Novaković je briljirao pred hrvatskim novinarima. Ovoga smo pisca inače najčešće mogli čitati kao suradnika-recenzenta na Booksinom portalu. Hrvatska i srpska kritika uglavnom je zdušno podržala odluku žirija, recimo Pogačnik i Vujičić. Barem do Zareza gdje je Postnikov doslovno sasjekao Vođu. Od svega, ostaje nam rečenica Vladimira Arsenića o srpskoj recepciji naslova koji dobivaju regijske nagrade: Na žalost, ova nagrada, kao i druge regionalne nagrade, bez obzira što ih dobijaju srbijanski pisci, ovdašnju javnost ostavljaju ravnodušnom.

Mravak

10. Moramo razgovarati / Tanja Mravak (Algoritam, 2010). Tanja Mravak od samog početka svojim pričama ubire nagrade. Od nagrade Ekran priča 03 do nagrade Prozak za 2009. godinu koja joj donosi knjigu priča Moramo razgovarati. Riječ je o karverovski ogoljelim kratkim pričama o patrijarhatu i provinciji, gdje se autorica vješto nosi s emocijama i neizrečenim. Jergović je opet bio prvi koji je puhnuo Tanji Mravak u jedra, u vrijeme dok mnogima to ime nije ništa govorilo. Moramo razgovarati proglasio je „autentičnim remek djelcem“, knjigom „antologijskih  priča“ i to debelo potkrijepio. Kao i u slučaju Ivane Simić Bodrožić ovakav je podstrek pomogao. Uslijedile su pohvale i poticaji, naprimjer: Pogačnik. Boris Postnikov, pak, na već uobičajeno analitičan, utemeljen način - poticajno koči, ovog puta za Booksu. Još da Ćirić kaže svoje pa da odahnemo, il' pripalimo vatricu.